Nikada nisam znao živjeti samo sada.

Sada je pretijesno.

Dok ga primijetim, već je otišlo, a u meni ostane miris mokre zemlje iz nekog starog popodneva, nečiji korak po hodniku, okus jedne prekasne riječi, suha i gorka kao kad u mraku posegneš za čašom, a nje nema tamo gdje si je ostavio.

Kako da to ne nosim?

Prošlost nije iza mene.

Ima je u načinu na koji danas zatvaram vrata. U tome kome vjerujem. Koliko dugo šutim. Koliko puta pogledam čovjeku u lice prije nego mu predam nešto svoje.

Neke stvari tijelo zapamti prije pameti.

Prst još pronađe staru ogrebotinu na dršci alata iako je ne gledaš.

Jednom sam nešto predugo vagao.

Dok sam odlučio što bih trebao učiniti, s druge strane više nije bilo nikoga.

Od tada neke stvari ne važem.

Ni budućnosti se ne znam ne bojati.

Dođe najčešće kad sve utihne.

Negdje u zidu cijev kratko zadrhti. Hladnjak zazuji pa stane. Iz dvorišta dopre miris vlažne trave, a čovjek leži u mraku i odjednom mu u glavi sjednu stvari koje su cijeli dan pristojno čekale svoj red.

Što ako.

A poslije?

Koliko još?

Govore da se strahu ne smije dati mjesto u srcu.

Da tamo gdje je strah nema dovoljno mjesta za Boga.

Ne znam.

Meni bi bio premalen Bog koji se mora sklanjati pred mojim strahom.

Strah ponekad nije manjak vjere.

Ponekad je samo ona teška ruka na ramenu, hrapava po dlanu, koja te zadrži pola koraka prije nego što noga ode tamo gdje oči još nisu stigle.

Ne vraća te.

Samo ostane sekundu dulje.

Jer jednom nije.

I platio si.

Zato više ne stupam punom težinom na svaku dasku.

Kad zaškripi, čujem je.

To nije kukavičluk.

Taj sam zvuk jednom preskupo platio.

Možda zato ne mogu prihvatiti da je čovjek samo ono što mu se događa upravo sada.

Previše mrtvih još živi u našim pokretima.

Previše budućih dana već nam mijenja san.

Previše jučerašnjeg stoji u načinu na koji danas nekoga dodirnemo ili povučemo ruku centimetar prije.

Ja sam sve to.

I ono što je bilo.

I ono što me plaši.

I ovo malo sada u kojem još nešto mogu učiniti.

Tu mi treba veslo.

Ne kompas.

Ne velika istina.

Veslo.

Običan komad drveta, hrapav pod dlanom, malo teži kad se natopi, s mirisom mulja i stare smole.

Ne da pobijedim rijeku.

Rijeka za mene ionako ne zna.

Samo da pomaknem čamac.

Pola metra ulijevo.

Malo dalje od kamena.

Malo bliže obali.

Dovoljno da ne udarim ondje gdje sam već jednom ostavio komad sebe.

Vjetar neka mijenja strane.

Prošlost neka sjedi iza mene sa svojim mokrim cipelama.

Budućnost neka iza zavoja šuška po trski kao nešto čemu još ne znam ime.

Strah može u čamac.

Neka sjedne.

Znam ga već.

Ali veslo mu ne dam.

Ne dam ga ni jučer.

Ni sutra.

Ni čovjeku koji misli da bolje zna kamo bih trebao.

To je jedna od rijetkih stvari oko kojih se više ne pregovaram.

Neke odluke ionako ne izgledaju kao odluke.

Samo dlan stegnut oko mokrog drveta.

Nema pljeska.

Nema svjedoka.

Samo onaj kratak, tup zvuk kad veslo uđe u vodu.

I nekoliko centimetara između čamca i kamena.

Ponekad ostane samo toliko.

Dovoljno da prođeš.

I da na dršci ostane tvoj otisak.

Matija Gerić