Kada noć postane preduga, a san nikako da dođe, u njoj se probudi zvijer. Ne dolazi svake noći. Ima jedno čudno pravilo. Pojavi se tek kada neki zvuk prestane, a ja ostanem čekati da se ponovi.

Ne vidim je, ali prepoznajem po mirisu vlažnog pamuka koji se iznenada uvuče među plahte. I po satima. Danju prolaze jedan za drugim. Noću jedan jedini može potrajati toliko da u njemu stignem proživjeti nekoliko života koje nikada nisam imao, a ne odspavati ni minutu.

Ležim u mraku, nepomičan. Tijelo mi se već ponaša kao da spava. Ruke su teške, stopala su izgubila toplinu, a obraz je toliko dugo pritisnut uz jastuk da više ne osjećam gdje završava koža, a počinje tkanina. Samo sam ja još budan. Ponekad mi se učini da je tijelo ostalo ležati, a ja sam se pomaknuo nekamo iza vlastitih očiju. Odatle promatram sobu zatvorenih kapaka. Znam gdje stoji stolac, koliko je udaljen prozor i gdje se na zidu nalazi mala pukotina. Mrak ništa od toga nije sakrio. Samo su predmeti prestali mariti gledam li ih.

Zvijer u početku ne radi ništa. Pusti me da pronađem hladnu stranu jastuka, namjestim nogu i gotovo zaspim. A onda mi ta ista noga propadne niz stepenicu koje nema. Trgnem se toliko snažno da plahta sklizne s ramena. Srce još nekoliko trenutaka silazi tim nepostojećim stubama. San je, očito, otišao provjeriti jesam li preživio.

Sada počinje njezino preturanje. Izvuče posao koji sutra moram dovršiti, od njega napravi tri nova, a usput mi pokaže kako bih mogao popraviti nešto što godinama sasvim dobro radi. Ideje dolaze tako brzo da ih ne stignem ni odbiti. Čitav svijet u mojoj glavi odjednom se može rastaviti, premjestiti i sastaviti bolje. Jedino sebe ne uspijevam namjestiti.

A onda se, bez ikakva razloga, zapitam kamo nestaju pauci kada ih više ne vidimo. I eto mene kako umjesto spavanja razmišljam o pauku koji možda upravo sada ima važnijeg posla od mene. Pomislim kako je barem njemu jednostavnije. Ima osam nogu, pa valjda među njima pronađe dvije koje mu ne smetaju.

Negdje iza ponoći kuća počne govoriti jezikom koji danju ne poznajem. S prozora dopre kratko struganje. Zatim još jedno. Treće. Četvrto izostane.

Čekam.

Pokrivač je pretežak. Bez njega mi je hladno. Zasvrbi me rame, zatim gležanj. Negdje ispod rebara zatreperi mišić koji tijekom dana nisam ni primjećivao. Kapci me peku, ali san ne dolazi. Sve što dodirnem ima neku drugu temperaturu. Čak mi se i vlastita koža na trenutke učini posuđenom. Prsti mi leže na plahti, a treba mi nekoliko sekundi da ih pomaknem. Zvijer je sada toliko blizu da više ne znam jesam li se trgnuo ja ili se nešto pod mojom kožom pokušava namjestiti.

Povučem plahtu s ramena.

Za njom krene i koža.

Polako iskliznem iz nje, bez ijednog pokreta i ostavim je na madracu. Još je topla. Zadržala je udubinu mojih leđa, položaj šaka, čak i mali trzaj noge koja uporno pokušava zaspati. Gledam je neko vrijeme. Tolike sam godine proveo u njoj, a sada izgleda pomalo smiješno, ostavljena na krevetu, s jednim rukavom izvrnutim prema unutra.

Preko sebe navučem kožu zvijeri. Hladna je iznutra, hrapava pod prstima, miriše na vlagu koja se godinama skupljala u mraku. Ne pristaje mi sasvim. Oko ramena je široka, a niz kralježnicu osjećam nešto nalik sitnim šavovima. Ipak, prvi put te noći ništa me ne žulja. Čak ni budnost.

Soba se nije promijenila, ali zvukovi više ne dolaze do mene. Sada prolaze kroz mene. Čujem kako se noć skuplja u uglovima, kako se prašina sliježe na mjestima koja nikada ne brišem. Ono struganje više ne čekam. Mogao bih ga proizvesti sam, samo kada bih pomaknuo nešto u mraku.

Ležim u krevetu, a istodobno promatram sebe. U mojoj staroj koži još uvijek netko pokušava zaspati. Povremeno mu zadrhti stopalo. Poželim ga pokriti, ali ne znam bi li me prepoznao.

Pružim ruku prema drugoj strani kreveta.

Pod prstima osjetim prazan madrac. Hladniji je od mjesta na kojem ležim. Zadržim dlan ondje, čekajući da se nešto pomakne prema njemu. Zvijer poznaje svaki šum u toj sobi, svaki pomak zraka, ali ne zna kome pripada prazno mjesto pokraj mene.

Tada poželim svoju kožu natrag.

Pronađem je ondje gdje sam je ostavio, samo se u međuvremenu ohladila. Uvlačim stopala, jedno po jedno. Koljena zapinju na mjestima na kojima nikada prije nisu. Ruke nekako pronađu svoje prste, ali ramena se opiru. Najteže je ponovno navući lice. Ostalo je na jastuku, s očima koje su me cijelu noć čekale otvorene.

Napokon sam ponovno u sebi.

U ustima osjećam okus metala. Plahta je vlažna, jastuk topao. Sve je na svojem mjestu. Samo kada zatvorim oči, s unutarnje strane kapaka osjetim hrapavost. Trepnem nekoliko puta. Ne odlazi.

Pokušam zaspati.

Ispod kapaka nešto otvori oči.

Ne usuđujem se provjeriti tko od nas dvojice sada gleda.

Čudno, ali njezina prisutnost više mi ne smeta toliko. Čak malo pomaknem pokrivač, ostavljajući pokraj sebe mjesta koje nitko nije tražio. U mraku se više ništa ne čuje. Ni ono četvrto struganje. Možda ga sada netko drugi čeka.

Vratim se u krevet. Jastuk je ponovno topao. Sjetim se onog pauka. Možda je završio sve svoje važnije poslove pa se odlučio pridružiti meni. Za svaki slučaj podignem rub plahte. Pauku ni traga.

Spustim plahtu, a zvijer se, za razliku od njega, već udobno smjestila pokraj mene, toliko blizu da više ne razlikujem njezino disanje od svojega.

Sat pokazuje tri i sedamnaest. Zatvorim oči, a ona mi pod kapke gurne još jedno lice.

Ono koje bih najradije vidio na drugoj strani jastuka.

I tada, odjednom, poželim da noć još malo potraje.

Matija Gerić

https://dah-ruze.mgeri24.workers.dev/