Karlo je odrastao gotovo nečujno. Ne preko noći, ne u nekom velikom trenutku koji bi čovjek mogao zaokružiti crvenom kemijskom i reći, evo, ovdje je prestalo djetinjstvo.

Više kroz sitnice. Kroz način na koji je počeo sam odlučivati neke stvari, kroz ljude koje je pustio blizu, kroz to da mu škola više nije samo mjesto na koje mora otići, nego mjesto u kojem ima svoje ljude, svoj stol, svoj ritam.

Kod njega ništa nikad nije išlo baš po tuđem rasporedu.

Neke stvari koje drugima dođu usput, njemu su znale stajati pred nogama kao kanta nasred hodnika.

A onda bi nešto drugo, oko čega se odrasli uredno uspaniče, riješio bez velike predstave. Samo napravi. I gotovo. Ponekad pomislim da smo mi ostali zapravo kompliciraniji, samo smo se bolje naučili praviti da nismo.

Sad kuha. Uči. Druži se. Ima svoje ljude, ima mjesta na kojima ga čekaju. I meni je možda baš to najdraže.

Ne ocjene, iako su dobre. Ne pohvale, iako ih je zaslužio. Nego to što negdje postoji stol za kojim se njegova stolica podrazumijeva. Nitko je ne primiče iz pristojnosti. Nitko ne pita kamo će sjesti. Dođe, spusti stvari i sjedne kao da je tako bilo oduvijek.

Još uvijek ima svoj red. Svoj način. Ponekad treba malo više vremena da nešto pusti k sebi, a kad pusti, drži to čvršće nego većina.

Ne troši se na sve ljude jednako. Kod nekih ostane duže. Kod nekih ne ostane ni minutu više nego što mora. I nema onaj naš odrasli običaj da na odlasku još pet minuta stoji na vratima i govori, moramo se čuti, nekome s kim se nada da se neće čuti.

Gledam ga kako raste i sve manje imam potrebu objašnjavati ga ikome.

Ljudi vole mjeriti. Brzo. Jednim pogledom, jednom rečenicom, jednim papirom. Kao da čovjek stane između dvije crtice na ravnalu.

Karlo nikad nije stao.

I dobro je da nije.

Jer danas pred sobom više ne vidim dječaka kojem treba pokazivati svaki sljedeći korak.

Vidim mladog čovjeka koji polako bira svoje. Nekad pogriješi, nekad zapne, nekad me iznenadi nečim što nisam očekivao. Kao i svi mi, samo što smo mi odrasli svoje greške naučili malo bolje spremati u ladice.

A meni je dovoljno da znam koliko je puta krenuo dalje kad mu nitko nije pljeskao. Koliko je toga napravio bez velike najave, bez potrebe da se to zapiše negdje kao dokaz.

Ostalo neka mjere čime god žele.

A mi svoj metar odavno imamo.

Matija Gerić