Negdje oko pola tri ujutro probudio me komarac. Proletio mi je kraj lijevog uha, dovoljno blizu da me izvuče iz sna, dovoljno daleko da papuča ostane bez posla.

Upalim svjetlo. Nema ga. Naravno.

Sjedim na rubu kreveta, bos, raščupan, s papučom u ruci. Godinama čovjek skuplja neko iskustvo, a onda ga usred noći nadmudri nešto manje od mrvice kruha. Kroz otvoren prozor ulazi zrak. Još topao, ali tanji nego prije. U njemu miris zemlje, zrelih jabuka, pokošene trave i malo hladnoće koja još stoji vani.

Ljeto sprema stvari. Vrela, uvrijeđena, odlazi kao da sam ja nešto skrivio.

Osjeti se po svemu. Više ne leži preko kuće kao prije mjesec dana, teško i bezobrazno. Mjesecima me držala žednog, lijepila majicu za leđa, grijala volan toliko da ga primiš s dva prsta, palila travu pod bosim nogama i uvlačila se u krevet i onda kad joj tamo nije bilo mjesto.

Sad se povukla nekoliko koraka.

Ali ne sasvim.

Još joj je miris ostao po kući. U zavjesi, u toplini zida, u otvorenom prozoru. Kao parfem žene koja je već obukla kaput, ali još nije izašla iz sobe.

Prvo je odnijela onu vrelinu s krova. Onda nekoliko minuta večeri. U travu je prosula rosu. Cvrčci više ne drže cijelu noć pod sobom, jave se tu i tamo, kao da i oni znaju da se kuća prazni.

Vani padne jabuka. Tupo, u travu.

Pa još jedna.

Voćnjak miriše slatko, malo prezrelo. Zemlja je vlažna, rajčice još drže toplinu dana, ali ispod svega već se osjeti nešto hladnije. Ona je otvorila ormar i počela vaditi svoje stvari. Polako.

Komarac opet proleti kraj uha.

Podignem papuču.

Nestane.

Počinjem sumnjati da radi za nju.

Njezin mali, krilati izvršitelj.

Možda ga je ostavila da me još malo drži budnim dok se ona pakira.

Gledam zid, strop, zavjesu. Ništa. Pogledam čak iza slike. Bos čovjek usred noći, s papučom u ruci, traži kukca od nekoliko milimetara. Da me netko sad vidi, teško bih mu objasnio da uglavnom znam što radim.

Ona bi se vjerojatno nasmijala.

Jer sam je cijelo vrijeme psovao. Vrućinu, znoj, muhe, komarce, suhu zemlju, sunce koje već ujutro izgleda kao da se probudilo ljuto baš na mene. Govorio sam neka više ode.

Dosta mi je bilo i noći u kojima okrećem jastuk tražeći onu hladnu stranu koja traje otprilike sedam sekundi.

Sad odlazi.

I, naravno, sad mi smeta što me poslušala.

U travi koja navečer više ne peče stopala. U prozoru koji još cijelu noć ostaje otvoren. Ali već skuplja duge večeri, bose noge, crijevo za zalijevanje, prašinu s ceste.

Valjda još čeka da kažem nešto.

Ne bih.

Dobro, možda malo.

Još koju večer.

Još taj miris jabuka kroz otvoren prozor. Još jednu noć bez rukava. Još jedan cvrčak koji se zabuni i nastavi svirati kad su svi drugi već otišli.

Iza nje već stoji hladnoća, bijele kose razasute po travi, nestrpljiva da joj se napravi mjesta. Već pruža prste prema prozorima, zavlači ih pod vrata i ostavlja trag po jutarnjoj travi.

Ljeto joj ne kaže ništa.

Odlazi bez okretanja, njišući bokovima koji otresaju jabuke na tlo.

Komarac mi opet proleti kraj lijevog uha.

Posegnem prema papuči.

Stanem.

Spustim je na pod.

Možda je on posljednje što je zaboravila ponijeti.

A možda mi se te noći jednostavno nije dalo da joj pomognem,

da odnese baš sve.

Matija Gerić

https://dah-ruze.mgeri24.workers.dev/