Stari radio imao je jednu neobičnu osobinu. Između dvije postaje uvijek bi se začuo neki treći svijet.

Ne glazba. Ne govor. Nešto nalik sitnom pijesku koji netko prosipa po limenom krovu. Ponekad bi iz toga šuma izronila polovica riječi, nekoliko taktova nepoznate melodije ili ženski smijeh, tako kratak da se čovjek nije stigao ni nasmiješiti.

A onda opet ništa.

Volio sam ta mjesta između frekvencija. Miris zagrijanog bakelita, prašinu u utorima drvene kutije, tihi otpor kotačića pod prstima. Na požutjeloj skali bila su ispisana imena gradova u kojima nikada nisam bio. Neka su već odavno promijenila imena. Drugi su možda nestali zajedno s ljudima koji su ih tako zvali.

Zamišljao sam da negdje između tih gradova postoje mali otoci, obavijeni oblacima od zvukova koji nikada nisu pronašli svoje slušatelje.

Na jednom od njih netko upravo izgovara moje ime.

Ne glasno. Onako usput, dok reže kruh ili traži izgubljenu čarapu. Jer ima nečega gotovo nepodnošljivo nježnog u pomisli da si nekome toliko blizak da te može dozvati i zbog sasvim nevažne stvari.

Na drugom možda postoji mjesto na kojem se ne moram truditi biti drukčiji. Gdje moje šutnje ne smatraju prazninom, a moje nespretnosti ne traže prijevod.

Dugo sam okretao kotačić.

Iz dvorišta je dopirao miris vlažnog lišća. Negdje je netko udarao žlicom o rub lonca. Susjedov pas dvaput je zalajao, a zatim odustao od nečega što je očito smatrao besmislenim.

Radio je povremeno pronalazio glasove. Svaki je pripadao nekome. Svaki je negdje imao svoje jutro, nečiju ruku na ramenu, nekoliko prljavih tanjura i razlog zbog kojeg se navečer vraćao.

Ja sam ih mogao čuti.

Oni mene nisu.

I što sam pažljivije slušao, to mi se činilo da između nas nema kilometara. Samo neka neobična vrsta zraka kroz koju glas može proći, ali dodir ne može.

Jednom sam uhvatio ženu kako se smije usred rečenice. Zatim je nešto šapnula i nestala u šumu.

Nisam razumio nijednu riječ.

Ipak sam satima pokušavao pronaći istu frekvenciju.

Tek mnogo kasnije primijetio sam nešto neobično na skali radija. Mala svijetla točka, za koju sam godinama mislio da označava neku daleku postaju, nije bila dio uređaja.

Bila je to rupica u sloju prašine.

Na mjestu gdje sam svakoga dana naslanjao prst.

Ugasio sam radio.

Još se čulo šuštanje lišća, nečiji kašalj kroz zid, sporo pucketanje drveta koje se hladilo.

A među svim tim zvukovima jedan sasvim tih, nepravilan.

Moje disanje.

Približio sam uho radiju, gotovo nježno, kao što se prislanja školjka na uho kad želimo čuti more.

Nije se čulo ništa.

Tek kad sam ga odmaknuo, šum se vratio.

Dolazio je sa mnom.

Matija Gerić

https://dah-ruze.mgeri24.workers.dev/