Ruža od stakla

Ruža je na stolu od prošlog ljeta. Kupio sam je na kolodvoru, jer je bila jedina stvar koja ondje nije izgledala tužno.

Gotovo je bijela, prozirna i hladna, ali duboko u staklu nazire se crvena. Ne posvuda. Samo u tankim pregibima, kao da je netko u njoj ostavio nekoliko vlasi boje vatre pa ih zatvorio prije nego što su stigle izgorjeti. 

Peteljka joj je blago savijena, taman toliko da podsjeća na ženu koja prolazi prostorijom i sporim njihanjem bokova pomakne zrak iza sebe.

Ne miriše, ali kraj nje prostor nikada nije isti.

U laticama se prelijevaju bakrene niti, tamnije u sredini, svjetlije prema rubovima. Na trenutke kroz njih prođe ona boja crvene kose koju sunce uhvati predvečer, pa je na sekundu pretvori u nešto gotovo zlatno.

Pod prstima je hladna. Oči joj to ne vjeruju.

Jedna latica povijena je prema van. Na samom rubu toliko je tanka da staklo gotovo nestaje. Od daha je. Jednog izdaha koji je ostao visjeti u zraku i nije se dao izgubiti.

Ne diram je često.

Na njoj ostane trag jagodice, mala maglica preko sjaja. Obrišem je rukavom. Površina se razbistri.

Moj dodir nestane prvi.

U sredini je boja tamnija. Latice se ondje privijaju jedna uz drugu i čuvaju malo tame među sobom. Ponekad svjetlost ipak pronađe put.

Tada nešto kratko plane u dubini i nestane.

Sunce više nema snage za cijelu sobu. Ali za nju ima.

Uhvati savijenu peteljku i na trenutak joj da pokret. Cvijet ostane miran, a svejedno izgleda kao da prolazi pokraj mene.

Crvena se tada razlije po laticama.

Tanke bakrene niti zarobljene u prozirnosti, jedna preko druge, kao da je netko češljao vatru pa nekoliko vlasi zaboravio u staklu.

Kroz ružu ponekad pogledam prema prozoru. Zid porumeni. Zavjesa izgubi svoju bijelu boju. Moja ruka iza cvijeta postane crvena ispod kože.

Spustim je.

Kraj nje je račun iz trgovine, zgužvan na pola i mastan od prstiju. Nekad ga zaboravim baciti danima. Ruža kraj njega izgleda još čudnije, gotovo nepristojno lijepa.

Ponekad poželim da se razbije.

Ne iz ljutnje.

Samo zato što razbijene stvari napokon pokažu gdje ih boli.

A ipak, na jednoj latici ima pukotinu. Tanku kao vlas.

Danju je gotovo nema.

Navečer svjetlost uđe baš u nju i ostane.

Nije ružna. Bez nje bi ruža bila samo previše savršena stvar na stolu.

Ovako ima mjesto na kojem je nešto jednom popustilo.

To mjesto najčešće gledam.

Kad ugasim svjetlo, cvijet gotovo nestane. Ostane tek pokoji rub koji uhvati svjetlo s ulice.

Tada više nije ni staklo ni ruža.

Samo dah, još malo topao nakon što su se usne odmaknule.

Jednom sam vrhom prsta prešao preko pukotine. Nisam je osjetio, ali sam znao gdje je.

Ruža je ostala na stolu, od prošlog ljeta, kraj stare šalice s napuklom ručkom.

I navečer, kad svjetlost pronađe onu tanku crtu u latici, ne izgleda kao da je pukla.

Samo kao da negdje u sebi još čuva malo svjetla.

Matija Gerić 

https://dah-ruze.mgeri24.workers.dev/