Ljubav ima prljava koljena.

To sam prvo primijetio.

Ne dolazi uredna. Ne obriše cipele. Ne pita smije li unutra. Jednostavno se jednog dana pojavi u meni, razmakne što joj smeta i počne živjeti kao da je oduvijek tu.

I ima svoje mušice.

Jednom joj je dovoljno nečije, bok.

Drugi put poludi zbog načina na koji netko prstom makne kosu s obraza.

Tada mi napravi kaos od tijela.

Jezik odjednom ima okus po metalu. U ustima kao da sam zagrizao rub žlice. Dlanovi postanu topliji nego što bi trebali biti, a koža nekako pretijesna.

A negdje ispod svega toga nešto sitno udara petom o pod.

Trči po meni bez reda.

Malo je u vratu.

Malo u želucu.

Onda se zaleti ravno u glas i od sasvim obične rečenice napravi nešto što moram izgovoriti dvaput jer prvi put nije zvučala kao ja.

Bezobrazna je.

Uzme mi oči pa ih stalno vraća na isto mjesto.

Ja ih sklonim.

Ona ih vrati.

Kao dijete koje je pronašlo prekidač.

I sve odjednom dobije previše detalja.

Primijetim malu ogrebotinu na nečijem noktu. Tanku nit na rukavu. Vlažan trag čaše na donjoj usni. Čujem kako se jezik na trenutak odlijepi od nepca prije nego netko nešto kaže.

Čujem smijeh još dok je samo zrak u grlu.

A mirisi...

Tu je posebno luda.

Ne zanima je parfem.

Nju zanima ono ispod njega.

Toplina kože nakon hodanja. Hladan zrak u kosi. Malo kiše na jakni. Miris sapuna koji se već skoro izgubio.

Sve to pokupi.

Spremi negdje bez pitanja.

I onda me, tri dana poslije, iz čista mira udari istim mirisom između polica u trgovini ili dok prolazim kraj nepoznate osobe.

Odjednom okusim isti zrak.

I gotovo.

Više nisam tamo gdje stojim.

Dodir joj je još gori.

Ponekad joj je dovoljan rub nečijeg rukava preko moje ruke.

Ništa.

Komadić tkanine.

Pola sekunde.

A ona od toga napravi cijeli događaj.

Koža pamti to mjesto još dugo poslije.

Trljam ga nesvjesno palcem kao da je na njemu ostalo nešto što se ne vidi.

Ljubav tada hoda po meni zadovoljna sobom.

Vjerojatno zviždi.

Ne trebaju joj obećanja.

Dovoljno joj je da netko zna kako volim nešto pojesti.

Da mi gurne zadnji komad sa svog tanjura.

Da kaže moje ime malo tiše nego ostala imena.

Da se nasmije prije nego što sam završio glupu rečenicu.

I već mi mijenja okus dana.

Kruh je topliji.

Voda hladnija.

Zrak nekako bliži koži.

Čak i tišina drukčije šušti.

Pokušao sam je nekoliko puta dovesti u red.

Objasniti joj okolnosti.

Vrijeme.

Razum.

Što se smije, što se ne smije, što bi bilo pametno.

A ona mi usred sasvim običnog dana ostavi otvorenu slavinu, presoli ručak i natjera me da tri puta pročitam istu rečenicu, a da ne znam ni jednu riječ iz nje.

Nekad ugrize.

Nekad se cereka.

Nekad cijeli dan ne daje znak života, pa se probudi zbog jednog poznatog glasa iza mojih leđa.

I tada znam da je budna.

Ne po srcu.

Ne po mislima.

Po tome što mi odjednom vlastite ruke postanu malo čudne.

Po okusu u ustima.

Po centimetru kože koji pamti dodir.

I po tome što ona unutra već negdje trči bosa.

A ja opet nemam pojma što je razbila.

Matija Gerić