Godine 1973., osam savršeno zdravih ljudi ušlo je u psihijatrijske bolnice diljem Sjedinjenih Država.

Nitko od njih nije bio bolestan.

Nitko unutra to nije shvatio.

Ovo nije bila nesreća.

Bio je to eksperiment koji je osmislio psiholog David Rosenhan kako bi odgovorio na uznemirujuće pitanje.

Mogu li stručnjaci pouzdano razlikovati mentalno zdravlje od mentalne bolesti?

Da bi to otkrio, Rosenhan je regrutirao osam običnih ljudi. Slikara. Kućanicu. Pedijatra. Studenta poslijediplomskog studija.

Lagali su samo o jednoj stvari. Rekli su da čuju glasove. Samo tri riječi. "Prazno." "Šuplje." "Tup."

To je bilo dovoljno.

Svih osam je primljeno.

Čim su ušli u bolnice, prestali su se pretvarati. Ponašali su se normalno. Surađivali su. Zatražili su otpust.

Nikada nije uspjelo.

Svaka normalna radnja reinterpretirana je kao simptom.

Pisanje bilješki postalo je opsesivno ponašanje.

Tiho čekanje postalo je patološko traženje pažnje.

Uljudnost je postala kontrolirano ponašanje u skladu s bolešću.

Sedmero ih je dijagnosticirano sa shizofrenijom.

Jedan s maničnom depresijom.

Niti jedan član osoblja nije ih identificirao kao zdrave.

Ali pacijenti jesu.

Pravi pacijenti su im prišli i šapnuli: "Nisi kao drugi. Ne pripadaš ovdje."

Oni koji su smatrani bolesnima vidjeli su ono što obučeni profesionalci nisu mogli.

Prosječan boravak bio je 19 dana.

Jedna osoba ostala je hospitalizirana 52 dana.

Svaki dan je pojačavao istu istinu. Nakon što bi bila označena, stvarnost je prestala biti važna.

Kada je Rosenhan objavio knjigu "O biti zdrav na ludim mjestima", psihijatrijski svijet je eksplodirao. Jedna bolnica izazvala ga je da pošalje nove pseudopacijente, uvjeren da će ih uhvatiti.

Rosenhan se složio.

Tijekom sljedećih mjeseci, ta je bolnica identificirala 41 navodnih varalica.

Rosenhan nije poslao nikoga. Niti jednu osobu.

Zaključak je bio neizbježan.

Dijagnoza nije uvijek bila utemeljena na činjenicama. Oblikovala ju je kontekst i očekivanja.

Ovaj je eksperiment razbio slijepo povjerenje u kliničke etikete i nametnuo velike promjene u načinu dijagnosticiranja i liječenja mentalnih bolesti. Ali njegova dublja lekcija i danas je uznemirujuća.

Percepcija može iskriviti stvarnost više od samog ludila.

A ponekad, najopasnija iluzija pripada onima koji vjeruju da ne mogu biti u krivu. 

Savka Unkovic

KOMENTARI:

Tatjana Milana Nikčević ·nastavak na tu istu pricu iz knjige PRIRUCNIKK ZA TRANSFORMACIJU SUBJEKTIVNE REALNOSTI - BUDI FER razradjuije tu pricu malo dublje, ..........

Poenta je bila razorna: etiketa ne opisuje realnost. Ona je stvara. Kad jednom nekoga nazoveš ludim, sve što uradi moraš da tumačiš kroz tu riječ. Osmijeh postaje manija. Pitanje postaje paranoja. Mir postaje potiskivanje. Čovjek je nestao. Ostala je samo etiketa koja gleda umjesto njega.

A SADA NEŠTO JOŠ DUBLJE

Decenijama kasnije, novinarka Susannah Cahalan krenula je da istraži taj slavni eksperiment. I otkrila nešto neočekivano. Većinu od onih osam ljudi nije mogla da pronađe. Rosenhanove lične bilješke nisu se slagale s onim što je objavio. Jednog pacijenta kojeg je uspjela da nađe Rosenhan je, ispostavilo se, izbacio iz studije jer mu podaci nisu odgovarali priči. Sve upućuje na to da je veliki dio eksperimenta vjerovatno bio uljepšan, preuveličan, možda i izmišljen.Čovjek koji je htio da pokaže koliko su etikete moćne i koliko lako um povjeruje u priču umjesto u realnost, sam je ispričao priču u koju je čitav svijet povjerovao kao u dokaz. Decenijama bez provjere. Njegov koncept je baš dokazao ono što je tvrdio: da ljudi ne vide istinu, vide priču u koju su spremni da povjeruju. Etiketa „naučni eksperiment" bila je toliko moćna da niko pola vijeka nije provjerio da li je istinita. To je dvostruko dno ove priče, i najbolji mogući dokaz koliko duboko etiketa ide.

DOKAZ KOJI NIKO NIJE USPIO DA OBORI

Ako ti treba dokaz koji stoji čvrsto, evo ga. Rosenthal i Jacobson izveli su 1968. eksperiment u jednoj kalifornijskoj osnovnoj školi. Svoj djeci dali su test inteligencije, a onda su učiteljima slagali, da je test otkrio dvadeset posto djece koja će te godine „procvjetati", djecu izuzetnog potencijala, i dali im imena tih „darovitih". Ali, ta djeca nisu bila ništa darovitija od ostalih. Izabrana su čistim slučajem, izvlačenjem papirića.Na kraju školske godine ponovo su testirali svu djecu. Međutim „daroviti" su zaista skočili u inteligenciji, mjereno, dokazano, više od ostalih. Nisu se promijenila djeca. Promijenio se pogled učitelja. Jer kad učitelj vjeruje da je dijete darovito, gleda ga drugačije, čeka od njega više, daje mu topliji ton, više strpljenja, više prilika. I dijete poraste tačno u onu sliku koju neko nosi o njemu.Sad obrni to. Šta se dešava s djetetom koje je neko, jednom davno, etiketirao kao sporo, problematično, nemoguće? Ono takođe poraste u sliku koju nose o njemu. Etiketa ne opisuje dijete. Etiketa ga gradi. A sad pomisli koju si etiketu o sebi nosio cijeli život, zalijepljenu rukom nekoga ko nije ni znao šta ti radi.

DIJAGNOZE KOJE SU NESTALE GLASANJEM

A sada ono što jednim potezom ruši svaku vjeru u to da je etiketa nauka. Postoje dijagnoze koje su prestale da postoje, ne zato što su ljudi ozdravili, nego zato što se tako izglasalo.Godine 1851. jedan američki ljekar objavio je rad o novootkrivenoj duševnoj bolesti. Nazvao ju je drapetomanija. Simptom je bio jedan jedini: rob koji bježi sa plantaže. Nije to bila šala ni marginalni tekst, objavljeno je u uglednom medicinskom časopisu tog vremena, kao ozbiljna dijagnoza, sa preporučenom terapijom. Čovjek koji je htio da bude slobodan bio je, po nauci tog doba, bolestan.

Sto godina kasnije, u prvom i drugom izdanju američkog dijagnostičkog priručnika, homoseksualnost je stajala na spisku duševnih poremećaja. Milioni ljudi liječeni su, hospitalizovani, elektrošokirani i hemijski tretirani zbog nečega što je pisalo u knjizi. A onda je 1973. godine Američko psihijatrijsko udruženje glasalo. I sljedećeg jutra te bolesti više nije bilo.

Zastani na trenutak i pusti to da te zvizne kako treba. Nijedan pacijent se nije promijenio te noći. Nijedan gen. Nijedna ćelija. Promijenila se samo riječ u knjizi, i milioni ljudi su prestali da budu bolesni. Isto se desilo i sa histerijom, dijagnozom koja je vjekovima lijepljena ženama koje su bile previše glasne, previše emotivne ili jednostavno previše žive. I ona je tiho izbrisana iz priručnika 1980. godine.Pa ti sada reci: ako se bolest može ukinuti glasanjem, šta je onda uopšte bila? Bila je etiketa. A etiketa je uvijek govorila više o onima koji je lijepe nego o onome kome je zalijepljena. I dok je stajala u knjizi, bila je stvarnija od čovjeka koji ju je nosio.I zato te pitam ono najvažnije: koju etiketu ti danas nosiš, a koja čeka svoje glasanje? Koju riječ o sebi držiš kao presudu, a nikada je nisi provjerio? Jer tvoja dijagnoza, tvoja porodična titula, tvoja rečenica „ja sam jednostavno takav", sve to čeka isti trenutak. Samo što u tvom slučaju nema komisije koja glasa. Ima samo tebe.

KAKO ETIKETA POSTAJE TVOJ ZATVOR IZNUTRA

Najgore je to što i sam postaješ tamničar svog zatvora. Um traži dosljednost. Ako si jednom prihvatio da nešto nije u redu s tobom, da si nesposoban, da si previše ovakav ili nedovoljno onakav, tvoj um će od tada loviti dokaze koji to potvrđuju. Mora, jer bi se inače raspala cijela slika koju imaš o sebi. Tako postaješ arhitekt svog kaveza: tražiš simptome da bi održao vjerovanje. Tijelo prati priču, hormonima, držanjem, izborima, i potvrđuje ono što um već tvrdi.

Zato dijagnoza, etiketa, presuda o sebi, nikad istinski ne liječi. Ona stabilizuje stanje kroz vjerovanje. Dok god vjeruješ etiketi, realnost se savija da je potvrdi.U prirodi nema dijagnoze. Ima samo protok , zastoj i blokada. Dijagnoze nema u ćeliji, niti u duši. Postoji samo u jeziku, u riječima koje pokušavaju da uhvate nepoznato. I zato u FER-u ne postoji dijagnoza. Ono što sistem vidi kao poremećaj, FER vidi kao signal svijesti koji traži završetak. Tokom procesa ne analiziramo, ne imenujemo, ne definišemo, jer svaka definicija postaje novi zatvor. Kada energija završi svoj krug, priča gubi smisao, čovjek ostaje bez etikete, bez uloge, bez dijagnoze i bez patologije. Ostaje ono izvorno stanje bića koje nikada nije bilo izgubljeno, samo zatrpano nabojima interpretacija.„ON JE…"Ono što je u bolnici dijagnoza, u svakodnevnom životu je obična rečenica koja počinje sa „on je…". Svaki trač, svaka osuda. „On je lažov." „Ona je laka." „Taj je propalica." Um voli jednostavne kalupe, jer mu daju iluziju kontrole: dobar ili loš, pošten ili prevarant, naš ili tuđi. Ako nekome zalijepim etiketu, ne moram da ga doživim. Ne moram da osjetim šta u meni budi. Ne gledam čovjeka. Gledam filter kroz koji ga držim na sigurnoj razdaljini.Primjer iz mog života: Sjedjela sam u kafiću ispred Starog grada, za stolom sa nekoliko ljudi. Prolazi djevojka, lijepa, samouvjerena. Jedan ..... NASTAVAK U KNJIZI....

Pročitajte i ostale komentare, pročitajte knjigu