U ovako lijepom danu proljetnom, da puca prepun sebe, razbio si me na nekim surovim hridima anđeoskih pjesama gorkog okusa…
U titrajima srca dopuzale su zmije do plavozelenog sna i pretvorile ga u pijesak i sol… ''nisam znala da krećem na put bez povratka, nisam znala da propada svijet'' zbog tog sna…
Ostala sam "bespomoćna kao Mjesec na vodi"…
Od tog velikog života, gdje ne poznajem jutro boje ruže, Sunce mi je danas izranjavalo te moje osjeljive oči...
Ah, klizim u neke precentralizirane trijade, pokušavam zbrojiti krhotine podvodne amfore koja je čuvala to mirisno ulje tisuće godina na dnu tamnog oceana…
O vlastitoj mrtvoj točki ne mogu ni misliti… Ne mogu komunicirati…
To mlado Sunce koje će se sutra roditi, kad dan ubije noć, uzet će od mene komad plavozelenog sna i zabiti mi sjajni nož svjetla u te osjetljive oči duše, koje vide ono što je očima nevidljivo, a srcu tako jasno….
Oko mog vrata je ogrlica nanizanih plavozelenih snova, dovoljno za ostatak nebitnog hodočašća po ovim tako varljivim stranicama virtualnog svijeta koji zavodi bolje od bilo kakve zavodnice…
Tamo putujem, tom bijelomliječnom svjetlu, sa dlanovima na očima, da bih ipak malo preživjela tu bol što presijeca te osjetljive… oči duše.
http://www.digitalne-knjige.com/varga.php
bglavac
edin.kecanovic
