U bjelini hladnog jutra, kao odbačen kamen na dnu rijeke, bez smisla gurnut u zaborav i tamu, jedna skitnica sa poderotinama duše još uvijek razasute po tamnom nebu, skuplja svoje krhotine u mozaik, vječno nesloživ, vječno pust u tim dalekim prostorima.
Korakom laganim, kao drhtajem srca, odbacila sam i posljednje nade i zatvorila jedan putokaz prema plavim daljinama gdje su me vukle moje misli, moji snovi.
Tim tihim disanjem zatvorila se stara rana što je budna podsjećala na dubinu podsvijesti i nedosanjane snove.
Zamrle su pjesme pustinjaka i mistika, koje sam slijedila u svojim lutanjima tim opsjenarskim svjetovima.
Bio je to pad duše u bezdan i bezdan je uzvratio pogled.
Nisam strepila nad sudbinom. Nisam. Samo sam se pustila i dolutala mi je neka skitnica i prigrlih je kao najljepši cvijet pored puta, neubran, živ, a opet tako lijep.
Ah, kako je bilo divno lebdjeti iznad bezdana, ne znajući padam li ili ostajem na mjestu!
U tom trenu, kad se meka tamna svila Svemira obavila oko mog tijela, znala sam da je lutanju kraj. Bar za sada.
Hoće li me opet dozivati zaboravljene pjesme opsjenarskog svijeta i lutanja kroz maštu i snove?
Ne znam.
Samo znam, da moja snena duša odijeva svoje tamne sjene poput najljepših haljina i ponekad, ali samo ponekad zaviri kroz maleni otvor u taj svijet.
Bio je lijep taj svijet....
Ali buđenje je još ljepše.
http://www.digitalne-knjige.com/varga.php
bglavac
edin.kecanovic
