Miris jeseni, žute dunje, san ogrnut beskrajem noći i bespućem jutrenja. U mreži prurpurnog svitanja živi iluzija izronjena iz dubina oceana. Miluje me tvoje obličje skriveno u pjesmi koju sklada sjećanje. Divan je ovaj san besanog bdijenja u zagrljaju mirišljavih uspomena. Glas umrlog prijatelja nas vezuje za obalu mladosti i ispunjava melankonijom za prohujalim vremenom. Voljelo se dvoje mladih. Slika prvih zagrljaja zaustavljena u onom dijelu pamćenja u koji dolaze svi i ostaju samo cijelim bićem preživljeni treptaji oka. Prebirem stranice spomenara, lutam vremeplovom i zaustavljam se u sutonu oslikanom srcem. Spomenak nezaboravka mi daruje mirišljave riječi pune boja našeg naglog ljeta i zvuk tužne balade koju slušasmo osjećajući bezgraničje ljubavi. Vidim nas onakve kakvi smo onda bili. Nismo se mnogo promijenili. Na licima nosimo godine kao znakovlje proživljene sreće. Sudbina nam je bila naklonjena, tugu doživjesmo kao bitnu česticu vječnosti, bol kao sastavni dio postojanja u svemiru. Osmijeh neba se još uvijek zrcali u tvojim očima, šapatom pretvaraš zvjezdani prah u miris žutih dunja, simbola žudnji. Zlatna dimenzija vječnosti se ogleda u tvom pogledu, odgovaram ljubeći sunčanu zraku na tvojim usnama. Tražeći znakovlje želja sam zalutao u rascvjetani perivoj tvoga bića, priznaješ mi ljubav. Izgubila sam se u poeziji tvojih, kao zrele dunje, mirišljavih zagrljaja. Zašutjeli smo. Prastara sevdalinka mirisom iluzija puni prostornost duša. Zidni sat otkucva prolaznost vremenosti. Jesen se šulja pred oknima srca, a mi tonemo u san  osjećajući blaženstvo ljuvene blizine.

http://umijece-vremena.blogspot.com