Morning dream

 

U praskozorju jednog davnog sna se zaustavih na pješčanom žalu i promatrah veliko plavo more kako se na horizontu spaja s nebom i nestaje u beskraju, u mojim očima nedohvatnim širinama spoznaje. Vidjeh pjenu satkanu od vrtokrijesa u kojem se krije duša oceana, osluškivah šum valova i more mi je kao velike orgulje sviralo sonatu o snu u kojem se krije istina njegovog postojanja. Leptirasta galija iz mojih davnih snova je nestajala na horizontu i ja spoznah da je prostor uistinu zaobljen. Vidjeh veliku nebesku pticu, osluhnuh šaputavu svjetlost sna i začuh Danteov stih. U njoj se kriju sve ptice svijeta, u ovom sretnom trenutku spoznaje se zrcali cijeli svijet.
Ta slika još uvijek blješti u galeriji uspomena, iskri se pred oknima duše. Kapljice velike vode blješte pod suncem i sjedinjuju se sa strunama zraka koji udišem. U ovom proljetnom jutrenju se zatvorenih očiju predajem snazi izlazećeg sunca, zvukovima vjetra i  mirisima anđeoske trave. Osjećam lakoću postojanja i tijelom se širi nešto čudesno, čarobno, neopisivo, ali to nešto je samo moje, to je onaj netko očima nevidljiv, netko neznan, a srcu znan, to, dosad bezimeno nešto, nazivam božanskom iskrom,  galijom snova koja mi odaje istinu o mimikriji duše.

 

Podigni svoja nevidljiva jedra ti galijo puna skrivenog blaga i kreni ka visinama  baršunastog neba, zaplovi zvjezdanim oceanom, uplovi u luku mjesečeva sjaja, u toplinu istinskog svjetlosnog zagrljaja. Podigni sidro iz sretnih njedara, povedi me valovitim morem, mene lutalicu i vječnog sanjara. Povedi me jutros u tek naslućene daljine, među tužne i nesretne sudbine, budimo jutros vrtokrug putovanja, zagrlimo sve ljude svijeta, da sretni nesretnima daruju vječnu nježnost  svojih sanja, da na energetskim poljima svih duša ljubičasto cvjeće procvijeta.  Otvori vrata arboretumu želja da svatko pronađe svoj žuđeni cvijet, da se ljubavlju milovan, iz Trnoružicinog sna, probudi naš plavi planet. Srcem srcu jutros šapćem, slijedi krik uplašenog galeba, iz kaleža svoje dobrote mu ponudih gutljaj nektara, kapljicu veselja i sreće koja duševnu bol u radost pretvara. Rastjeraj oblake tuge nad hridima ljudske samoće. Suzama neba ugasi žeđ ožednjelima, mjesečevim sjajem odnesi plimu sa životnog žala, dlanovima zvijezda otvori školjke tragačima bisera koji na obalama oceana snova izgubljenu ljubav traže.  Vrati snagu osmjeha ugaslom sjaju na lica  onih što otrovani strahovima, od sebe samih izgubljeni, pučinom života nesretni plutaju. Osuši suze na njihovim obrazima, crne, gorke, nezaustavljive suze koje i bisere u crni prah pretvaraju.

 

 

Ti vječno traženi sveti gralu, ti galijo ljudske dobrote usidri se u njedrima gladnih ljubavi, u njedrima mučenim strahovima, u njedrima bez vjerovanja.  Postani oaza u pješčanoj pustinji, voda u toj suncem isušivanoj Sahari, mak u usahlom žitu trulih plodova, žeteoc žetvi neodživljenih izazova, srce tužnom srcu u osjećajnoj pustari. Odnesi nas svjetlosna galijo u nedohvatne dubine spoznaje, u onaj dio nutarnjeg svemira gdje vjekuje sazviježđe Plejada i ostavi nas tamo da u trenutku buđenja s njima otplešemo bezvremeni ples ritmom tvoga postojanja.

http://umijece-vremena.blogspot.com