To mjesto je točka prividnog mira u središtu duše i tijela, točka u kojoj bdije sjeme života, svjetlosno prabiće, točka koja nas definira kao svjesno biće i omogućava nam čulnost sjedinjenja tijela i duše sa  treptajima tankoćutne energije, nastale velikim praskom koncentrirane svjetlosti, koja se razlila kad je nevidljiva ruka stvoritelja zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, dotada ničim, prosulo sjeme iz kog će se roditi svemir pun svjetlosti, boja, mirisa i simfonije vječnog sna. 

Ogledam se u pogledu dječaka očiju boje sna, uranjam u suzu radosnicu i utapljam se u oceanu snova. Osjećam lepršanje leptira u zrncima krvi i srcem osluškujem glas vjetra, svjetlosnu muziku bezvremena, vidim sjaj božjega oka i ćutim kako se sjedinjujem sa njegovim snom. Tu u dubini sebe same, u onoj čudesnoj točki u kojoj se sjedinjuju sve četiri strane svijeta, spoznajem da se sve ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom sretnom treptaju oka, je čudesna samsara, vrtloženje životnog kotača, dupli ouroboros, svjetlost nad svjetlima, beskraj i vječnost postojanja. U jednom svom eseju Andre Gide uspoređuje drevni Dedalusov labirint sa ljudskom svijesnosti, labirint u koji je umjesto Ariadnine niti prosuo narkotične mirise, zbog kojih se izgubi snaga uma i mogućnost pravilnog osjećanja osjećaja. Kada uđem u moj misaono- osjećajni labirint osjećam snenost i ponekad malaksalost u želji i žudnji za spoznajom. Tada pozivam Sofiju, majku mudrosti  da mi osvjetli put do središta duše i učini od njega kultno mjesto moga života. Kristalni labirint postaje teatar u kojem Ljubav pleše ljubavni ples i stiže sama do Minotaura da ga ubije snom koji još uvijek sanjam. Ljubav opjevana, opisana, sanjana, ali nikad dosanjana, ljubav taj vječni izazov, neuništivi poticaj, vječni uzrok, ljubav ta čudesna energija postaje doista Ariadnina nit na putu ka središtu i izlazu iz misaono- osjećajnog labirinta. Rijeka svjetlosnih zagrljaja, trenutak do trenutka, kapljica do kapljice, kristalno vreteno univerzuma, ples svjetla i tmine je vrulja iz koje se širi naše vrijeme. Zatvorimo vrijeme u srce, tu ćemo ga osjećati svakim njegovim treptajem jer vrijeme je pozija vode, simfonija svjetla, rapsodija boja, sonata od mirisa, vrijeme je osjećanje osjećaja i sjećanje, vrijeme je sretan tren postojanja. Kada nas napusti zaustavi se kovitlanje životnog kotača i mi se titrajima zlaćane spirale vraćamo u njenu zadnju točku, nestajemo u vječnosti svjetla nad svjetlima u dubini božjega oka.

http://umijece-vremena.blogspot.com