Netko pokuca na okno srca. Otvorih oči. Hyperion, blještavo sunce moga života je s buketom crvenih ruža ušlo u sobu. Tiho najtiše što je mogao, ali dovoljno jasno da razumijem svaku riječ, ON mi pokloni Hölderinove misli:

"O blažena Prirodo! Ne znam što mi se dešava kad podignem oko svoje prema tvojoj ljepoti, ali sva naslada neba je u suzama koje ronim pred tobom, ljubljeni pred ljubljenom.
Cijelo moje biće zanijemi i osluškuje kada mi nježni val uzduha igra oko grudi. Izgubljen u modrom prostranstvu, često gledam gore prema eteru i dolje u sveto more, i tada mi je kao da neki srodan duh raskriljuje prema meni svoje ruke, kao da bol samoće pretvara u život božanstva. Biti jedno sa svime, to je život božanstva, to je nebo čovjeka. Biti jedno sa svime što živi, u blaženom samozaboravu ponovo se vratiti u svemir Prirode, to je vrhunac misli i radosti, to je sveti gorski vis, mjesto vječnoga mira, gdje se gubi sparina podneva i gromor groma i uzavrelo more nalikuje lelujanju žitnoga polja.
Biti jedno sa svime što živi! S ovom riječju krepost odlaže svoj gnijevni oklop, duh čovječji žezlo, i sve misli nestaju pred slikom vječito jedinstvenog svijeta kao što nestaju pravila umjetnika koji se hrva pred svojom Uranijom, a sudba se kruta odriče vladavine i iz saveza bića nestaje smrt, pa nerazdvojenost i vječna mladost čini blaženim, uljepšava svijet."

Moje srce odgovori treptajima davnoga sna:
Evo moje ruke - prodrmaj je svojom lijepom rukom!
Evo moga tijela - prigrli ga u meko naručje!
Evo mojih usana - cjelivaj ih dugim i bezglasnim cjelovima!
Život tako jednostavan i lijep pruži dlanove i zatvori nas u krug ljubavi. Pogledah u nebo, velika blješteća kugla mi se odlazeći smiješila srećom. Trenutak sreće, u kojem trajemo već dugo, promjeni odoru. Srebrena ljepotica noći, Helijeva sestrica Selena, se ozrcali u NJEGOVIM očima. Poželjeh da zagrljaj potraje do vječnosti i evo Eos, boginja svitanja, kuca na moj prozor i ja sam sretna.

Sretan ti rođendan draga Nado!

https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=10161