Odlazak

U slutnji, u čežnji daljine, daljine,
u srcu, u dahu planine, planine

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga

I bjesak slavna šestopera,
I miris, miris kalopera


Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem.

Da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasne

Da više ne znam sebe sama
Ni dima bola u maglama

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem.

Tin Ujević

 

 Pod svodovljem snova iskre oči neba i prosipaju zlaćane suze. Pričinja mi se da tuguju za umrlim zvjezdama, za nestajućim idealima ispisanim u utopije drevnih mudraca. Kristalna Luna sjedi na pijedestalu noći i oslobađa nas o zlih proročanstava koja su utkana u sazviježđa pod kojima smo rođeni. Osluškujem otkucaje srca kozmosa i čujem pjesmu o pobratimstvu duša koje su iznjedrene iz privida ovozemaljskog života. Na usnama vremena titraju riječi pomirenja, poezija nebeske geometrije koja ispisuje kozmologiju trenutka.  U kapljicama snova se ogleda Kairosov lik i objavljuje kraj vjerovanja u proždrljivost Kronosa. Svemirska rijeka skuplja kapljice čežnji, žudnji i sanjarija raspršenih  iz naših misli i slijeva ih u ocean ljubavi. Rezanjem pupčane vrpce i prvim udisajem izrasta nevidljiva kolajna ka omfalusu svijeta i sjednjuje nas sa slobodom sveprostornog svevremena. Mirisom lovora i bunike, spomenkom Brača, Imotskoga, bljeskom slavnog šestopera, daškom kalopera omamljuje čulnost do delirijuma strasti za žuđenim trenucima sreće.  Ritmovanjem šaputave svjetlosti sanja srce uranja u titrajući koloplet svete krvi i sklada baladu o zagrljaju duše i tijela u koloseumu ljubavnoga žara.

http://sretan-trenutak.blogspot.com