Crni labud je rođen u zemlji Aboridžina, u prostor- vremenu nama dalekog svijeta, u beskraju naših tek naslućivanih istina. Leprša na zastavi i krasi grb jedne od država tog dalekog kontinenta jer tamo živi slobodan, sjedinjen sa prirodom iz koje je iznjedren. Prenešen k nama, zatvoren u parkove i gradske vrtove da svojom bojom i porijeklom privlači poglede posjetilaca i slučajnih prolaznika. Dugo je bio za nas nepoznanica, a danas nazvan pticom tuge i žalosti se ugnjezio u svijest, postao misaona slika u galeriji spoznaja, tajnovita ptica metaverzuma koja odnosi Boginju sreće na putovanje svjetskom logikom. Vidovitost se, pojavom te ptice, zatvarila obručom istine u kojoj spoznah da uvijek postoji nešto dušom ne dotaknuto, da lepršava svijest još uvijek nije doletjela do kraja slijepe ulice spoznaje, da se još uvijek nalazi na svjetlosnom mostu koji sjedinjuje znanost i vjerovanje. Bili smo uvjereni da postoje samo bijeli labudi, a onda iznenada, iznjedren sa novog kontinenta, crni labud postade metafora kojom vjerodostojnost vidovitosti gubi snagu. Kako predvidjeti budućnost kada u nekoj, ljudskoj svijesti trenutačno nedohvatnoj daljini, možda ipak postoje još neviđena živa bića, možda su to Pegazi i Jednorozi, našim očima nevidljivi, u ovom sretnom trenutku vjerovanja, dušom ipak spoznatljivi.
Je li to budućnost u kojoj će me Pegaz, u jednom sudbonosnom treptaju oka, uistinu povesti na putovanje do zvijezde na kojoj sam rođena ili su tek moje sanje? Crni labud je svojim postojanjem dokazao da uvijek postoji nešto sretnom trenutku spoznaje nedohvatno. Sanjam, da još uvijek sanjam, krilatog vranca koji me ponekad posjeti u snovima i otvori vrata nekog novog snoviđenja i ostavi Eratho i Kaliope, muze poezije i lirike, na mome uzglavlju. Znam da su to lijepe iluzije, ali sjećajući se iznenadne pojave crnog labuda postajem nesigurna. Možda to ipak nisu samo snoviđenja?