Pod dalekim, nepoznatim nebom vidjeh cvjetanje ruža. U dalekoj, nepoznatoj zemlji uđoh u ružičnjak, osjetih miris mladosti i osjetih tugu rastanka. Pored nepoznatog jezera se prisjetih legende o Narcisu i poželjeh vidjeti svoju razgolićenu dušu na smaragnoj površini. Zaustavih se na obali i ugledah samo tužno lice u dubini nedosanjanog sna. Oćutih bjes, nezaustavljivu bujicu kotrljajućih sjećanja, koja su kao kaplje boli padala sa zidova tamnice u koju sam sama sebe bila zatvorila. Trenutak se utapljao u srebru mjesečine, a vjetar je donosio pepeo iz ohladnjelog kratera davno ugašenog vulkana strasti. Stajala sam otuđena od sebe same izmišljajući riječi koje mi je šaptala nutarnja zvjer. Zrak oko mene je otežao od mojih misli. Zmija je siktala u srcu, pauk je plesao svoju tarantelu po mojoj duši. Tražila sam krivca izvan sebe odjevajući ga likom prve ljubavi, potapajući je u močvari ružnih uspomena. Otišla sam ne dozvolivši mu da se obrani, ne dozvolivši mu da izgovori niti jednu jedinu riječ. Govorila sam ja, govorila sam jezikom komatoznog stanja svijesti, galsom koji je izranjao iz dubine zaleđene spoznaje. Osluhnuh tišinu koja je bila moj vjerni pratioc na tom putu prognanika iz zagrljaja duše i tijela. Ne osuđuj bez pokrića, neka se čuje i druga strana, šapnu mi nutarnja Justicia zaustavljajući moje korake ka samouništenju. Možda se stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti snagu dodira i jačinu misli. Ne smijem se zadovoljiti gotovim i reduciranim činjenicama koje mi nudi uvrijeđeni um. Tada više nema znatiželje, žudnje, čežnje ni čuđenja, to stanje truje sjećanje i onemogućava zaborav, pomislih. Vratih se, saslušah istinu, otpustih bjes, odbacih osude i dobih duševi mir. Nutarnji glas mi šapnu budi strpljiva, strpljiva do zvijezda i ja osjetih snagu mjesečevih mjena, plimu i oseku života, a dlanove neba kao ljepotu i kao san. Šapnuh nebu, čovjek živi samo jednom i stidljivo sunce razbi maglu tog jesenjeg jutrenja. Sudbina mi darova cvijet, cvijet na kojem vrijeme ne teče, cvijet koji ne vene, cvijet koji vječno živi, cvijet na čijim se laticama rađaju leptiri i ljubav. Tog trena u meni prestade noć proteklih dana, horizont zagrli ocean novih želja. U kaminu je pucketala vatra, a nevidljiva ruka sudbine je prebirala po tipkama nebeskog pijana. U odaji duše začuh tonove male noćne sonate, u oluji ruža oćutih miris smirenja i napisah pjesmu. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, nauči dušu da osluhne Audiatur et altera pars, dozvoli srcu da diše...
http://umijece-vremena.blogspot.com