Izgubio se trag jedne uspomene u vihoru rata, u oluji previranja, u pretakanju misli u osjećanja, u bujici rijeke vremena koja je nemilosrdno otkidala tkivo vjerovanja i mrvila obalu na kojoj nemirna gledah u prazninu sjećanja. U perivoju duše, na laticama ruža, su iskrile suze nedorečene priče u kojoj bijah tek statist. Sjenke svjesnosti su se mješale sa siluetma stvarnosti i plesale tarantelu sa paucima koji su tkali mrežu oko srca. Među zvjezdama nema mostova, tamo je ogromno bezgraničje sna, vječnog sna. Promatram mjesec u tvojim očima i znam da se njemu skriva tajna mog imena i tvog postojanja. Oslobodio si me iz okova strahovanja i tumaranja za izgubljenom istinom. Aureola ćilibarskog sjaja objavljuje smiraj i spokoj duši koja je uzletjela ka svojoj zvijezdi. Otišla je bez pozdrava. Tužna istina koja kao sudbinsko koplje uranja u srce. Stigma će dugo krvariti na njemu. Odvodiš me na obale oceana snova spašavajući me od putonuća u bezdanu vremena.  Daruješ mi buket ruža i mirisom me vraćaš u vrijeme prvih susreta. Pozivaš me u krug ljubavi u kojem ne postoje satovi, ne postoji vrijeme, ne postoje minute, ne postoji umiranje. Krug ljubavi je satkan od sretnih treptaja tvojih očiju u kojima se ogleda mnogodimenzionalnost tog najvrijednijeg osjećanja koje posjedujemo. Miluješ mi obraz i dlanom utiskuješ osmijeh kao znamen sretnog srca. Miris ruža me opija i ja tonem u sjetni spokoj. Palim svijeću otišloj duši, opraštam se od nje tihovanjem svjesti i jecajem nutarnje tišine. Vrijeme vida rane, šapućeš glasom srca. Vrijeme ih zacijeljuje, a ožiljke moramo sami njegovati, odgovorih gledajući suzu na latici ruže koja se spiralnim plesom otvara i daruje mi osjećanje oprosta. Osluškujem muziku koja me vraća u Lunin hram, u okrilje boginje čije ime dobih očevom željom na krštenju. Na žrtveniku šapućem molitvu za ljubav koja nikada ne umire.

http://umijece-vremena.blogspot.com