Cesta je mokra od nečega što ne vidiš odmah, možda od kiše, možda od dana koji su ostali predugo u njoj. Koračaš po toj tankoj liniji što dijeli smjer od sumnje, i svaki korak zvuči kao tiho priznanje da ideš, iako ne znaš kamo ćeš stići.

Ima nešto u tom hodu, u toj leđima okrenutoj tišini, što podsjeća na ljude. Na one koji su išli uz tebe, pa skrenuli bez objašnjenja. Na one koje si mimoišao, a da ih nisi ni stigao pogledati kako treba. Putevi se ne sudaraju, oni se samo dotaknu, kratko, kao dlan o dlan i nastave svatko u svom smjeru, noseći toplinu tog dodira dulje nego što bi priznali.

Nekad se prepletu. Ne naglo, ne glasno, nego kao tragovi koji se ukrste na mokrom asfaltu, pa se na trenutak više ne zna tko je koga pratio. I tada pomisliš da će ostati tako, da će koraci početi disati istim ritmom, da će cesta pod sobom osjetiti težinu dvoje i zapamtiti je.

Ali put ne pamti iz vjernosti. Pamti iz prolaza.

Zato hodaš dalje.

Ne zato što si navikao na samoću, nego zato što si naučio da ni ona nije prazna. U njoj ima tragova, sitnih, gotovo nevidljivih, gdje je netko nekoć išao uz tebe. I to je dovoljno. Dovoljno da znaš da nisi izmišljao toplinu.

Cesta se pruža dalje, ravna kao misao koju još nisi dovršio.

A ti ideš.

I onda, bez upozorenja, shvatiš, nije zavoj ono što čekaš.

Nego mjesto na kojem ćeš prvi put stati, a da to ne bude zbog toga što je netko otišao.

Matija Gerić