Ne pukne to odjednom.
Ne raspadne se uz zvuk.

To se dogodi tiše, kao kad nešto u tebi popusti bez svjedoka.

Zašto kad damo sve, na kraju ostanemo kao višak?
Kao nešto što se predugo zadržalo na pogrešnom mjestu.

A oni koji su davali manje, prođu.
Čitavi. Zatvoreni. Gotovo netaknuti.

Možda zato što dobrota ne zna stati na površini.

Ona ide dublje nego što je razumno.
Ne pita je li vrijeme, ni je li druga strana sposobna nositi ono što joj daješ.
Samo ide, kao voda koja ne zna biti ništa drugo nego put.

Skidaš se iznutra.
Sloj po sloj.
Ne da bi bio slab, nego da bi bio stvaran.

I odjednom, nemaš gdje sakriti ono što jesi.

Kroz tebe se vidi sve.
Ne riječi, nego ono iza njih.
Ne dodiri, nego ono što si u njima ostavio.

Daješ vrijeme koje se ne može vratiti.
Pažnju koja ne traži priznanje.
Tišinu u kojoj si ostajao i kad je bilo lakše otići.

I daješ, ono što nikad ne izgovoriš do kraja.

A s druge strane… ništa se ne otvara.

Oni ostaju zatvoreni kao kuće bez prozora.
Ne zato što su jaki, nego zato što ne puštaju da išta uđe, pa samim tim ni da išta izađe.

Ne pucaju.
Ali ne rastu.

I zato izgledaju čvršće.

Kad daš sve, ne ostaneš prazan.
To je zabluda.

Ostaneš ogoljen.

Kao kost koja pamti lom i kad je već zarasla.
Kao koža koja zna gdje je bila rana, iako više nema traga.

Vidljiv do kosti.

I ne zaboli prvo gubitak.

Dođe nešto drugo.
Nešto što ne znaš odmah imenovati, pa ga nosiš u ustima kao metal.

Sram.

Ne onaj koji dolazi kad pogriješiš.
Nego onaj koji se uvuče kad shvatiš da si bio otvoren na mjestu gdje je sve bilo zatvoreno.

Sram što si vjerovao.
Što si ostao još jednu rečenicu duže.
Još jedan dodir.
Još jednu noć.

Što si dao toplinu nekome tko ju je primio kao nešto što mu pripada.

I tu se nešto u tebi prvi put povuče.

Ne puno.
Dovoljno da osjetiš razliku između onoga tko si bio i onoga što pokušavaš postati nakon toga.

Jer nije istina da oni ne osjećaju.

Osjećaju.
Ali ne dopuštaju da ih išta dohvati dovoljno duboko da bi ih promijenilo.

A ti si dopuštao.

I tu nema obrane.

Zato, kad sve prođe, u tebi ne ostane praznina.

Ostane otvor.

Mjesto koje i dalje diše, iako bi bilo lakše da je zaraslo.
Mjesto koje ne zna kako se zatvoriti, jer nikad nije učilo.

I tu je sve.

Tu još uvijek boli.
Tu još uvijek želi.
Tu još uvijek, unatoč svemu, nešto u tebi odbija naučiti kako ne osjećati.

I možda je upravo to ono što ostane kad daš sve.

Ne slabost.
Ne pogreška.

Nego dio tebe koji, čak i nakon svega, ne pristaje postati zatvoren.

Matija Gerić