Kako tiho nestaju neizgovorene riječi.
Ne umiru, samo se povlače, kao ptice koje zaborave put iz vlastitog daha. Ostaju titrati negdje između grla i prsiju, kao da čekaju znak koji nikada ne dolazi.

I onda shvatiš: nije ih ubila tišina.
Ubila ih je nada u sutra.

Sutra,

krhka riječ koja obećava više nego što nosi. Pod prstima se lomi, a mi je i dalje držimo kao da će nas spasiti od vlastite šutnje. Koliko je, volim te, ostalo zaglavljeno u ustima, kao kost koju nismo imali hrabrosti progutati? Koliko je dodira ostalo na pola puta, kao ruka koja se predomisli u zraku?

Postajemo čuvari vlastitih osjećaja, kao da su opasni. Slažemo ih u sebe, uredno, gotovo dostojanstveno, vjerujući da će imati veću vrijednost ako ostanu netaknuti.
Ali ono što se ne izgovori. ne ostaje.
Samo se izgubi.

Srce ne zna za red.
Udara kad mora.
Bez obzira na strah.

Ljubav ne dolazi tiho, ona se sudari, razbije nešto u nama i traži da budemo veći nego što jesmo. A mi je često dočekamo zatvorenih vrata, pristojni, sabrani, kao domaćini koji se boje vlastitog gosta.

I tako propuštamo.

Ne velike stvari, njih se još i usudimo dotaknuti.
Propuštamo sitne trenutke koji nose težinu cijelog života.

Pogled koji je mogao trajati sekundu duže, riječ koja je mogla promijeniti smjer nečijeg dana, osmijeh koji smo zadržali kao da će nam zatrebati kasnije.

Kasnije.

Ta riječ je najtiši oblik odustajanja.

Jer život se ne ponavlja u istom obliku. Ne dolazi drugi put s istim mirisom, istim zvukom, istim drhtajem pod kožom. Ono što ne damo sada, više nikada neće biti isto. Bit će slabije, udaljenije, tuđe.

A na kraju, ne bojiš se onoga što si rekao.
Bojiš se onoga što nisi.

Ne velikih šutnji, nego onih malih, gotovo neprimjetnih, koje su se slagale jedna na drugu dok nisu postale zid. I iza tog zida ostao si ti, sa svime što si mogao biti, a nisi izgovorio.

I onda, negdje pred kraj, ne dolazi ništa veliko.
Ne dolazi spoznaja.
Ne dolazi oprost.

Samo tišina koja zna tvoje ime.

I u njoj, riječi koje si jednom imao.

Matija Gerić