Postoje riječi koje čovjek izgovori gotovo usput, a u njima se skriva svemir.
Žudnja je jedna od njih.

Ponekad mi se čini da žudnja nije osjećaj nego živo biće. Nastani se u prsima, između srca i daha, i počne plesati svoj vlastiti ritam. Korača kroz mene, dira uspomene, otvara vrata koja nisam ni znao da postoje.

I uvijek zna koga traži.

Ne nekoga sličnog.
Ne nekoga novog.

Baš nju.

Tada srce počne udarati drugačije. Duboko, nemirno, kao more što se ne može smiriti. U zraku se pojave mirisi koji je prizovu, trag parfema, vlažna zemlja nakon kiše, toplina večeri u kojoj je plesala preblizu.

Žudnja tada podigne glavu.

Sluša.

Šum koraka na pločniku.
Šum lišća što se njiše s vjetrom.
Tišinu između dva otkucaja srca.

I tada, prvi put, progovori:

Ja sam ona koja te budi kad misliš da si zaboravio.
Ja sam ona koja pamti njezin ples, njezine pokrete i kad tvoje oči više ne vide.

Srce udara još jače.

Jer žudnja ne zaboravlja.

Ponekad, dok čeka, u njoj se pojavi i nešto tamnije. Ne ljutnja, samo tihi, umorni bijes.

A ona pleše negdje. Bez mene.

Ali ni tada ne odlazi.

Ona samo ostane.

Tvrdoglava.
Kao pas što leži pred vratima koja možda nikada neće otvoriti.

I srce tada udara sporije, ali dublje.

Jer još uvijek pamti njezin ples.

A žudnja, tvrdoglava kakva jest i dalje vjeruje.

Vjeruje da će jednog dana vrata ipak puknuti,
da će ona stati na prag,
nesvjesna da je cijelo to vrijeme

u nečijim prsima
jedno živo biće

slušalo noć,
miješalo svaki otkucaj srca
s njezinim plesom,
koji pleše s vjetrom.

Matija Gerić