Mislio sam da se mrak može razlomiti strpljenjem.
Ne silom, ne naglo, nego dlanovima koji ostaju, pogledom koji ne odustaje, tišinom koja ne traži ništa zauzvrat.

Dolazio sam s rukama punim dana.
Toplinom koju sam nosio kao nešto što se daje, a ne čuva.
Vjerovao sam da će, ako je dovoljno dugo držim otvorenom i najtamnija soba jednom popustiti, barem za jedan prorez svjetla.

Ali neke sobe nemaju prozore, jer ih nikada nisu ni htjele imati.

Neki ljudi ne traže izlaz.
Traže dublji podrum.
Mjesto gdje ih ništa ne može dotaći, ni dobro ni loše, jer i svjetlo, kad uđe, razotkriva ono što su godinama učili skrivati.

Nudio sam sunce, a oni su tražili zid.
Nudio sam prisutnost, a oni su birali odsutnost koja ne boli jer ništa ne dira.
I što sam više pokušavao, to sam jasnije osjećao kako se ne borim protiv mraka, nego protiv odluke da se u njemu ostane.

Postoji trenutak kad shvatiš da ne spašavaš nekoga.
Samo mu daješ svjetlo da jasnije vidi gdje želi ostati.

I tada prestaneš.

Ne naglo.
Ne s gorčinom.
Nego kao kad ruka sama pusti ono što nikada nije mogla držati.

Oproštaj od tuđeg mraka nije odlazak u ljutnji, nego povratak vlastitom svjetlu.

Ne nosim sa sobom ono što nije moje.
Ne preuzimam tuđe sjene kao dug.
I ne dokazujem više ništa onima koji su se naučili živjeti zatvorenih očiju.

Na kraju, ostane samo jednostavan čin.

Voda.
Koža.
Tišina.

Perem ruke.

Ne od posla, jer tog se ne sramim.
Ne od zemlje, jer ona barem daje kad u nju ulažeš.

Perem ruke od tuđih laži.

I gledam kako odlaze niz dlanove, mutne i teške, kao voda koja je predugo stajala u tuđem podrumu.

Ne zato što sam čist.

Nego zato što napokon znam što nije moje.

Matija Gerić