Noć je već bila ušla u zemlju prije nego što se spustila s neba.

U zraku se osjećalo nešto ustajalo i živo u isto vrijeme, kao miris vlažnog drveta koje se ne suši nego pamti i sve je bilo sporije nego što bi trebalo biti, kao da se svijet koleba između nastavka i odustajanja.

Put kojim je išla nije bio put, više trag između koraka koji su se već izgubili, uska crta kroz travu koja šušti tiše nego što bi smjela, kao da skriva ono što je prošlo.

Njome je hodala Ljubav.

Stara, potrošena, ali ne slomljena. Na njoj su visjeli ostaci tuđih života, u tkanini što je mirisala na kožu i umor, u pramenovima kose koji su se lijepili uz vrat, u rukama koje su pamtile dodire koji su se prekinuli prerano. Nije bila ni nježna ni blaga.

Na lijevom zapešću nosila je ožiljak u obliku zagrljaja, premalen za ljudsku ruku.

U njoj je živjelo sve.

Strast koja plane bez upozorenja i ostavi toplinu dugo nakon što nestane, ljubomora koja se tiho uvuče i zadrži kao okus koji ne prolazi, bijes koji pukne kratko i tvrdo i ono najtiše, hladno, strpljivo, što ne odlazi ni kad sve drugo utihne.

Nije tražila.

Odavno više nije.

Samo je isprobavala gdje bi mogla stati bez da se raspadne.

Jednom je pokušala ostati uz čovjeka koji je znao govoriti. Riječi su mu bile tople, složene, gotovo savršene, ali šuplje u dodiru. Kad se naslonila, osjetila je kako polako tone, bez otpora, u nešto što ne drži. Otišla je bez zvuka, ali s težinom koja je ostala.

Drugi ju je primio kao vatru. Kod njega je sve bilo naglo, živo, opasno blizu istine. Tu je gorjela, stvarno gorjela, koža joj je pamtila svaki dodir kao žar, ali bez zraka. Sve je tražilo više, još, jače, dok nije ostalo ništa osim pepela koji se ne vraća.

Treći nije tražio ništa. I to ju je skoro zadržalo. Mir je bio čist, tih, ali hladan, kao voda koja nikada nije dotaknula sunce. U tom miru nije boljelo, ali nije ni živjelo. I to je bilo najtiše razočaranje.

Zato je nastavila.

Na njoj su ostali svi. U grudima joj je još pulsiralo nešto nalik rani koja ne traži da zacijeli, nego da se pamti.

Kad je stigla do šume, nije ušla zato što je tražila kraj. Samo je bilo manje laži u zraku. Zemlja je bila mekana, vlažna i pod nogama se čuo tihi lom grančica koje su pristajale na to da budu slomljene. Negdje u dubini voda je tekla, jednolično, bez napora, kao da ništa ne pokušava.

Tamo ga je vidjela.

U šumi, uz vodu, stajao je čovjek.

Nije stajao kao netko tko čeka. Nije imao onaj nemir koji zove. Bio je uz vodu koja je šaptala o prolasku i nije tražila odgovor.

U njemu nije bilo onoga što uzima.

Nego onoga što ostaje.

Volio je bez uvjeta, ali ne kao prazninu koja sve prima, nego kao tišinu koja ništa ne traži. Kao toplinu koja ne gori da bi dokazala da postoji. Kao nešto što ne veže, ali ne pušta.

Ljubav mu priđe.

Ne zato što je htjela.

Nego zato što nije morala.

Stane blizu i osjeti, ništa je ne vuče, ništa je ne odbija. U njemu nema praznine koja bi je progutala, nema vatre koja bi je natjerala da izgori do kraja.

Samo prostor.

Sjedne.

Bez riječi.

Bez pokreta koji bi značio početak.

I čeka.

Ne njega.

Sebe.

Po prvi put ne mora postati ništa drugo. Ne mora se smanjiti da bi stala. Ne mora gorjeti da bi bila stvarna.

Strast u njoj ne nestaje, samo se smiri i ostane. Ljubomora nema gdje da se uhvati. Bijes ne nalazi razlog. Čak i ono hladno, duboko u njoj, popušta, kao da više nema što braniti.

I tada, gotovo nečujno, kao misao koja se ne izgovara nego ostane, prođe kroz nju:

ovdje bih mogla ostati.

Ne zato što je pronašla nešto što joj nedostaje,

nego zato što po prvi put ništa u njoj ne traži da ode.

I ostane.

Ne kao pobjeda.

Ne kao kraj.

Kao nešto što više ne mora tražiti razlog da bude.

A šuma udahne dublje.

Matija Gerić