Dani idu.

Ne kao vrijeme, nego kao tragovi po meni.
Neki mekani, jedva osjetni, kao da nisu ni postojali.
A neki… ostaju pod kožom, teški, s mirisom nečega što se nije dovršilo.

Neki su sretni, kažu.
Ali ta sreća nema zvuk.
Ne puca, ne širi se, ne razbija ništa u meni.

Drugi tuguju.

I njih prepoznajem po tišini koja ostane iza njih,
po zraku koji se ne pomakne,
po grudima koje zaborave disati na trenutak.

I u svemu tome, bez riječi, bez pitanja koje bih izgovorio naglas,
postoji samo jedno,

da li i tvoji dani ponekad zapnu,
kao da su krenuli dalje bez nečega što je trebalo ostati.

Noći…

one ne dolaze.

One navale.

Uđu bez kucanja, sjednu na prsa i slušaju.
Slušaju što pokušavam ne čuti.

Usne ljube.

Znam.

Ali ne pitaju.

Jer kad bi pitale, morale bi priznati
da dodir nije isto što i prepoznavanje.

I možeš zatvoriti oči, možeš se približiti, možeš dati sve što tijelo zna,
ali negdje, u tom prvom dodiru,
ako nema onog tihog, tu si,
sve ostane samo pokret.

Zato noć zna biti okrutna.

Probudi.

Ne glasno.
Ne naglo.

Nego kao da te nešto iznutra lagano prodrma,
kao da se sjetiš nečega prije nego što znaš čega.

I tada, bez obrane, bez glume, samo si točno tamo gdje jesi,

pitam se
cvjeta li svijet isto bez mene u tebi?

Ili negdje, u nekoj pukotini sna,
postoji trenutak kad ti se sve malo stisne,
kad nešto ne procvjeta do kraja,
kad nešto… prepozna odsutnost.

Jer život ide.

Godina po godina.

Dolaze ljudi.
Dolaze ruke koje znaju gdje treba stati.
Dolaze usne koje ne prestaju.

Ali…

nijedna ne zna zašto baš tamo.

Nijedna ne zna zadržati dah u onoj jednoj sekundi
u kojoj se sve smiri i postane stvarno.

I možeš proći gradove.
Možeš ući u prostore puni glasova.
Možeš leći kraj nekoga.

Ali ako se tijelo ne opusti samo od sebe,
ako ne padneš u taj mir bez razmišljanja,

to nije dom.

I zato…

koliko god noći prošlo,
koliko god usne pokušavale zaboraviti,
koliko god život slagao nova imena preko starih,

ostaje nešto što se ne miče.

Ne glasno.
Ne dramatično.

Samo stoji.

Na istom mjestu.

Kao srce koje zna
gdje je jednom bilo prepoznato,
i od tada više ne pristaje
ni na što što je samo blizu.

Matija Gerić