Ne spaljuj sve iza sebe. To zvuči kao snaga samo dok plamen traje,dok pucketa drvo, dok dim ima miris odluke i ponosa. Poslije ostane samo hladno mjesto na kojem ništa više ne prepoznaješ. I najgore je što tada shvatiš da nisi uništio put, nego mogućnost da se ikada vratiš kao isti čovjek.

Ostavi nešto.

Ne veliko, ne vidljivo. Ne most koji traži da mu se vratiš, ni svjetlo koje će te dozivati. Samo jednu tanku nit, gotovo nepostojeću, negdje između mog i tvog, dovoljno slabu da je zaboraviš dok traje dan, a dovoljno stvarnu da je osjetiš kad noć padne bez upozorenja.

Jer noć ne dolazi uvijek tiho.

Ponekad se uvuče kroz stvari koje si mislio da si završio, kroz miris koji te zatekne na ulici, kroz zvuk koraka koji nisu ničiji, a podsjećaju. I odjednom se sve što si gurnuo podalje vrati, ali ne kao oluja. Nema više buke, nema ponosa, nema riječi koje si tada znao izgovoriti. Ostane samo nešto sporije, dublje, kao more koje se povuklo i otkrilo dno koje nisi imao hrabrosti gledati.

Tamo leže sitnice.

Ne velike uspomene, ne događaji koje možeš prepričati. Nego dodiri koji su trajali sekundu predugo, tišine koje su bile pune, pogled koji se nije sklanjao kad je trebao. I to je ono što zaboli. Ne ono što si izgubio, nego ono što je bilo stvarno, a nisi znao što s tim dok je trajalo.

U toj tišini, kad sve drugo izgubi težinu, pojavi se nešto jedva primjetno. Ne kao misao, jer misli dolaze i prolaze kako im dopustiš.

Ovo ostaje.

Kao lagana težina u prsima, kao da ti se disanje na trenutak ne poklopi s tijelom. Kao da ti je netko, bez riječi, ostavio mali kamen u džepu kaputa i ti ga nosiš već dugo, neprimjetno, ali ga ne možeš izbaciti iz sebe.

To je trag.

Ne zove te. Ne traži ništa. Ne optužuje.

Samo postoji, tiho i uporno, kao nešto što ne pripada ni prošlosti ni sadašnjosti, nego nečemu između gdje stvari ne završavaju, nego ostaju nedovršene.

I možda ćeš tada, u nekoj noći koja nema svjedoka, osjetiti kako ti se tijelo sjeti prije nego što razum stigne objasniti.

Miris kože koju više ne dodiruješ. Toplina koja više nema gdje. Zvuk disanja koje si nekad poznavao bolje od vlastitog. I nećeš moći reći što točno nedostaje, ali ćeš znati da to nije bilo malo.

Zato nemoj spaliti sve.

Ostavi jedan jedini trag, ne da bi se vratio, nego da jednog dana, kad se sve utiša, ne moraš lagati sebi da ništa nije postojalo.

Jer neke stvari ne prestanu,
samo nauče šutjeti u nama.

Matija Gerić