Djede,

noć večeras dolazi tiše nego inače.
Ne spušta se, uvlači se.
Kroz pukotine prozora, kroz miris stare zemlje, kroz onu tanku liniju između daha i misli.

U toj tišini stojim i ne gledam u kamen.
Gledam u nešto što nema oblik.

I pitam te, bez riječi, onako kako se pita kad čovjek više nema kome:

odakle da uzmem snagu za dalje?

Ne mislim na onu snagu koju ljudi vole vidjeti.
Na uspravna leđa, na tišinu koja izgleda kao mir.

Mislim na onu koja ostaje kad se vrata zatvore.
Kad dan prestane imati svrhu, a noć ne donese odmor.
Kad se sve svede na disanje i još jedan korak.

Kažu: dobrota je vrijednost.

Ali dobrota je ponekad kao otvorena koža.
Ne štiti.
Prima.

I što si otvoreniji, više te dodiruje sve.
I lijepo.
I ono što reže.

Ne govorim to iz gorčine.
Gorčina je glasna.
Ovo je tiše.

Ovo je ono kad se navikneš.

On je u svojoj sobi.

Ne spava mirno. Nikad nije.
Postoji trenutak, pred zoru, kad iz njega izađe neki zvuk, ne riječ, ne rečenica, nego lom.
Kao da jezik pokušava nastati pa odustane.

Jednom je rekao:
Ne diraj svjetlo.

Nije gledao u mene.
Gledao je negdje iza mene.
Kao da tamo postoji nešto što ja ne vidim.

I ja sam samo stajao.
S rukom u zraku.

Nisam znao jesam li mu otac
ili prepreka.

Njegovi prsti više nisu mali.
Ali kad me uhvati, još uvijek traži isto.

Ne odgovor.
Ne objašnjenje.

Postojanje.

Da sam tu.
Da ne nestajem kao ostalo.

I tada se u meni nešto stisne, ne od težine, nego od jasnoće:

ja sam granica između njegovog svijeta i svega što ga može slomiti.

I nema tko stati umjesto mene.

Ljubav…

Tu sam naučio šutjeti.

Davao sam bez mjere, jer drugačije ne znam.
Ne kao gestu, nego kao stanje.

I svaki put ostao s osjećajem da sam donio nešto previše stvarno.

Nešto što se ne uklapa.

Možda ljudi danas ne traže dubinu.
Možda traže lakši zrak, prostor bez težine.

A ja…
ja nosim previše zemlje u sebi.

I ne znam je skinuti.

Zato te pitam.

Ne iz slabosti.
Nego iz umora koji ne traži odmor, nego smisao.

Kako se ide dalje kad nema oslonca?
Kad ne postoji ruka koja će preuzeti dio?
Kad i ono što bi trebalo biti utočište postane još jedno mjesto gdje moraš izdržati?

Vjetar prolazi kroz grane i proizvodi onaj suhi, kratki zvuk.
Kao koraci koji nikad ne stignu.

Miris voska miješa se s vlagom.
Plamen se nakratko povije, pa se vrati.

Ne gasi se.

I tada, bez odgovora, bez glasa,
shvatim nešto što nisam tražio:

snaga ne dolazi kao dar.

Ne dolazi izvana.
Ne dolazi od ljudi.

Ona se pojavi tamo gdje više nema ničega što bi je moglo zamijeniti.

U trenutku kad bi sve trebalo stati,
a ne stane.

Ne zato što si jak.
Ne zato što si odlučio.

Nego zato što iza tebe stoji netko
tko ne zna kako dalje bez tebe.

Zato možda pitanje nije:

odakle da uzmem snagu.

Možda je pitanje:

što bi se dogodilo
kad bih je prvi put prestao tražiti
i priznao da je već tu,

u svakom trenutku kad ostanem,
iako bih najradije nestao.

Matija Gerić