Okreni se.

Ne kao pokret.
Kao priznanje koje više ne možeš zadržati u sebi.

Jer postoji trenutak kad te nešto pozove tako tiho da ga prvo osjetiš u tijelu, tek kasnije razumiješ u mislima.
Ne ime.
Ne glas.
Nju.

Dođe s vjetrom.

Donese njen miris, topao, blizak, gotovo bolan i odjednom više nisi tamo gdje stojiš.
Stojiš negdje između onoga što si bio i onoga što si ostavio iza sebe.

I znaš.

Ako se sada ne okreneš, nikad nećeš.

Okreni se.

Ne naglo.
Jer ovo nije pokret.
Ovo je prelazak.

Vjetar joj podigne kosu.

I sve stane.

Ne vrijeme, ti.
Kao da te je netko uhvatio iznutra i rekao, sada.

Gledaš.

Ne nju, nego ono što si u njoj ostavio.
Onaj dio sebe koji nisi znao zadržati, pa si ga pustio misleći da će nestati.

Nije.

Osjetiš to.

Ne kroz misao.
Kroz kožu.

Toplinu koja dolazi prije dodira.
Blizinu koja postoji i prije nego što joj priđeš.
Nešto što te već ima.

Dlanovi se sami otvore.
Dah postane dublji, sporiji, kao da se sjeća nečega što ti tek sada shvaćaš.

Čuješ li?

Vjetar kroz njenu kosu.
Tihi pomak tijela.
Onaj jedva čujan trenutak kad se svijet prelama i odlučuje bez tebe.

I više nema natrag.

Jer nije stvar u tome da si je pronašao.

Stvar je u tome da si prestao bježati.

Korak.

Još jedan.

Ne ideš prema njoj.
Ideš prema onome što si izbjegavao.

I zato te vuče.
I zato boli.
I zato je stvarno.

Pogled.

I sve što si mislio da možeš sakriti, nestane.

Ne ostaneš bez obrane.
Ostaneš bez potrebe za njom.

I tu se nešto slomi.

Tiho.

Konačno.

Okreni se.

Ne prema njoj.
Prema istini koja ima njeno lice, njen miris, njenu tišinu.

I stani.

Ne zato što si stigao.

Nego zato što si shvatio,
da nikada nisi ni otišao.

I sve što si zvao bijegom
bilo je samo kruženje oko nje.

Oko sebe.

I sada, kad je napokon vidiš,
nema više kamo.

Jer ovo nije susret.

Ovo je mjesto gdje se prestaješ lagati.

Matija Gerić