Rođena sam u kutu oka, bez upozorenja.
Nisam znala jesam li došla od tuge ili od sreće, samo sam osjetila da sam puna, teška, spremna.
Kao da sam nastala iz nečega što je predugo ostalo unutra.

Prvi trenutak bio je strah:
hoću li biti suza koju će obrisati šakom, brzo, gotovo grubo,
ili ona koju će pustiti da teče…
da je vidi.

Počela sam kliziti.
Polako, niz lice koje je znalo ostati mirno i kad nije trebalo.
Niz obraz, preko usne, gdje sam okusila sol i nešto slatko istovremeno.
Kao da u sebi nosim sve što je ikad zaustavljeno i sve što je napokon krenulo.

Osjećala sam toplinu kože, čvrste, blago grube.
One koja pamti dodire.
I prazninu nakon njih.

Svaki milimetar bio je drugačiji:
tu je bila tuga, duboka i stara,
odmah zatim nešto lakše, gotovo nevjerojatno,
kao tišina koja se prvi put ne boji.

Što sam dalje klizila, to sam više sumnjala.
Jesam li ja plač?
Ili samo dokaz da još uvijek postoji nešto što nije otvrdnulo.

Osjećala sam kako me težina vuče prema dolje, prema podu.
Već sam se pripremala na taj pad.
Na nestajanje.

A onda… nisam pala.

Pala sam na rame.
Toplo.
Živo.
Na tkaninu koja je mirisala na nju.
Na miris koji ostaje i kad je nema.

I tada…
rame se nije pomaknulo.

Nije me obrisalo.

Samo je ostalo tu.

Kao da zna.

Osjetila sam otkucaje srca ispod tkanine, blizu, tako blizu da sam se stopila s njima.
Kao da sam stigla tamo gdje sam cijelo vrijeme išla.

I tu sam shvatila.
Da ne padam da bih nestala, nego da bih se spojila.

I tu sam ostala.
Mala.
Topla.
Živa.

Bez riječi.
Samo ja i netko tko me nije obrisao.

Kao da je znao da se neke stvari ne brišu.

Matija Gerić