Ne gledaj me tako kao da ćeš nešto reći pa odustati. Znam taj trenutak, prepoznam ga po načinu na koji ti se ramena jedva pomaknu, kao da riječ zapne između prsa i grla i tamo odluči ostati.

Neću te požurivati. Nema potrebe. Neke stvari bolje zvuče kad nikad ne izađu van.

Vidiš ovu čašu? Još uvijek drži trag. Ne od usana, od topline koja je ostala nakon njih. Kao da se staklo sjeća duže nego što bi smjelo.

Ako želiš sjesti, stolac je isti. Nije se pomaknuo otkad si zadnji put bila tu. Kao da još uvijek pamti težinu. Ne tvoju točno, nego ono kako si bila u njemu.

Ne moraš mi objašnjavati. Objašnjenja uvijek razvodne ono što je već jasno u tijelu.

Čujem te i kad ne govoriš. U tim kratkim zastajanjima, u načinu na koji pogledaš prema vratima prije nego što uopće pomisliš krenuti. Kao da nešto u tebi već ide, samo tijelo još nije odlučilo hoće li ga slijediti.

Zrak se promijeni kad si ovdje. Ne odmah. Tek nakon par sekundi, kad se sve smiri dovoljno da pokaže što se stvarno događa.

Ne boj se tišine. Ona ne traži ništa od tebe. Samo pokaže gdje više nema mjesta.

Ako ostaneš, neće biti lakše.
Ako odeš, neće biti jasnije.

Ali barem će stvari biti točne.

Gledam ti ruke. Još uvijek ih držiš blizu sebe, kao da paziš da ne dodirnu nešto što bi moglo ostati. Ili nešto što bi moglo nestati.

Znam taj položaj. To je onaj trenutak kad tijelo shvati prije nego što priznaš.

Neću te pitati hoćeš li doći opet. Takva pitanja uvijek kasne.

Samo ću ostati ovdje još malo. Dovoljno dugo da vidim hoćeš li se pomaknuti. Ne prema meni, nego od sebe.

Jer to je jedino što se ovdje stvarno događa.

I nema veze što ne govoriš.

Sve što je trebalo
već se povuklo u tebi.

Matija Gerić