Ne donosi važne odluke dok ti srce još uvijek nosi teret bitke.

Postoje dani kad se u čovjeku nešto pomakne, ali ne zato što je sazrelo, nego zato što je umorno.
Tada se um i srce pomiješaju kao voda i pepeo i više ne znaš piješ li ili gutaš ostatke nečega što je već izgorjelo.

Iscrpljenost se preruši u jasnoću.
Dođe ti kao odluka. Kao kraj. Kao istina koja se napokon izgovorila.

Ali nije.

Um postane tvrđi, kao kamen koji se predugo sušio na suncu, hladan, oštar, spreman na rez.
Strpljenje se prorijedi poput stare tkanine koja se na rubovima već počela parati.
I tada, sve što te dotakne, reže.

Svaki impuls izgleda kao put.
Brz. Siguran. Gotovo neodoljiv.

I već si jednom krenuo tako.
Znaš kako završi.

To nije lucidnost.
To je samo umor koji viče glasnije od tišine.

Prije nego što reagiraš, dovedi se u red iznutra.
Ne kao vojnik. Ne zbog reda.
Nego da opet prepoznaš gdje ti počinješ, a gdje prestaje ono što te iscrpilo.

Prije nego što odgovoriš, vrati trijeznost u prsa.
Ne u glavu, tamo je previše buke.
U prsa, gdje istina ne viče.

Nije svaka misao koja dođe u takvom stanju tvoja.
Neke su samo odjek bitke koja još nije završila, još uvijek nose prašinu, još uvijek mirišu na dim i strah, još uvijek traže izlaz kroz tebe.

Postoje trenuci kada je najmudrije ne krenuti naprijed, ali ni povući se.

Samo ostati.
Mirno.

Kao rijeka koja je nakon oluje prestala teći brzo, pa se sada samo tiho talasa, čekajući da se mulj slegne na dno i voda ponovno postane prozirna.

I ne požuruj to.
Mulj se ne razbistri zato što ga gledaš.

Postoje dijelovi u čovjeku koji znaju sami doći na svoje mjesto, ali samo ako ih ne vučeš za ruku.
Kao kost koja je jednom bila lomljena, ne vraća se od sile, nego od strpljenja.
Sjeti se svog oblika tek kad je više ništa ne boli.

Dopusti da se unutarnji život vrati na svoje mjesto, polako, bez prisile.
Nakon duge zime prvi put osjetiš kako se zemlja pod rukama opet zagrijava i ne znaš je li to toplina ili sjećanje na nju.

Budi tada pažljiv prema sebi.
Ne nježan kao riječ, nego kao ruka koja zna gdje ne smije stisnuti.

Čista odluka, rođena iz mira, vrijedi više od bilo koje brze reakcije.
Ona ne dolazi iz tvrdoće uma.
Ona dolazi iz dubine gdje srce više ne nosi teret bitke, nego samo svoj tihi, vlastiti ritam.

Pričekaj.

Ne zato što si slab.

Nego zato što si dovoljno puta bio jak na pogrešan način.

Neka se srce prvo smiri.

Onda će i staza pod tobom znati kamo dalje.

Matija Gerić