Postoje životi koji procvjetaju samo jednom, kao da im je i vrijeme dano samo za jedno otvaranje.

Ona je rasla s prvim svjetlom, s laticama punim povjerenja i korijenjem teškim od snova. Bila je kao sunce zatočeno u svili, gorjela je tihom, crvenom vatrom koju nitko nije tražio, a svi su je željeli. Mirisala je na jutra nakon kiše i toplu zemlju koja diše, na nešto što se ne može posjedovati, samo voljeti.

Uz obalu rijeke stajala je kao da voda teče sporije kad prolazi kraj nje. Kao da svaki tihi dodir struje nosi obećanje koje nitko nikada nije izgovorio naglas.

Nije nosila ništa sa sobom, osim topline.
A toplina je čudna stvar, dok je dijeliš, misliš da je beskonačna.

Ali ceste su ravnodušne.

Nije je slomila oluja.
Nije je uvenuo mraz.

Slomila ju je ruka, ona nepažljiva, pohlepna ruka nekoga tko je zastao samo na trenutak. Dovoljno dugo da ubere ljepotu, ali ne i da je zavoli.
Ruka koja zna samo trgati, nikad saditi.

I tada se zrak promijeni.

Miris ruže, onaj slatki i pomalo gorak, pomiješa se s prašinom ceste i tihim, suhim zvukom latica koje dodirnu kamen. Negdje daleko voda i dalje teče, kao da ništa nije izgubljeno.

I tako leži, na kraju ceste, na kamenu koji ne zna za milost.

Prekrasna.
Zgažena.
Jedva ubrana, a već zaboravljena.

Biti viđena samo da bi postala nevidljiva.
Biti voljena minutu i bačena u vječnost.

Ruža ne tuguje za laticama.
Tuguje za onim što je mogla postati da je ostala na stabljici, da je nekome bilo stalo dovoljno dugo da je gleda kako diše, kako miriše, kako se svako jutro otvara još malo više prema svjetlu.

Jer postoje ljudi koji ne traže cvijet, nego trenutak u kojem ga mogu ubrati.

A ipak, čak i na tlu, čak i zgažena, ona je i dalje crvena.

Kao rana koja odbija zaboraviti da je nekada bila život.

I to je jedina istina koja ostaje.
Neka te slome, neka te zaborave, neka te ostave na kraju ceste kojom više nitko ne prolazi, boja u tebi je tvoja.
Uvijek je bila tvoja.

Jer ruže ne umiru kad ih ubereš.
Umiru kad ih prestaneš gledati.

A cesta je još dugo mirisala na nju…

Matija Gerić