Uvijek ostavi jedan mali prorez u zidu oko srca.
Ne veliki, samo toliko da kroz njega može proći tanka nit svjetla, poput konca kojim je netko davno pokušao zašiti ranu, pa zaboravio završiti posao.

Jer nada nije sunce koje sve osvijetli.
Ona ne dolazi u velikim eksplozijama svjetlosti.

Ona je samo taj konac, tanak, gotovo nevidljiv, ali čudesno uporan.
Dovoljno jak da drži cijelu tkaninu života kad se sve ostalo počne parati, kad konci pucaju jedan po jedan i kad se čini da će se sve raspasti u tišini.

Daj svijetu još jednu priliku da te očara.

Ne zato što si zaboravio koliko boli.
Nego zato što si prošao kroz toliko boli da sada znaš nešto što drugi tek slute:

bol nije kraj.

Bol je ponekad samo duboki rez kroz koji ulazi zrak.

I prvi put nakon dugo vremena, možeš opet disati.

Pusti svijet da te dotakne ponovno.
Ne kao oluja koja ruši vrata.

Nego kao prst koji prelazi preko starog ožiljka.
Ne pritišće.
Ne traži ništa.
Samo ga prepoznaje.

Pusti ga da ti donese miris starog drveta nakon duge kiše.
Onaj tamni, zemljani miris mokrih dasaka i lišća koje se lijepi za cipele.
Miris dvorišta koje je šutjelo cijelu noć dok je kiša padala.

Ako zastaneš dovoljno dugo, čut ćeš i zvuk,

kiše koja još uvijek pada s krova na zahrđali oluk
i stvara glazbu koju nitko nije napisao, ali je svatko nekad čuo u vlastitim mislima.

Neka te očara u malim, gotovo neprimjetnim stvarima:

u zvuku koraka nekog nepoznatog na mokrom pločniku,
u šumu lišća koje se pomiče kad vjetar prođe kroz praznu ulicu,
u toplom zraku koji ti dotakne vrat dok sjediš sam i misliš da si zaboravljen.

U okusu obične vode iz slavine
nakon duge noći kad ti je grlo bilo puno tišine
i kad si mislio da više ništa ne može proći kroz njega osim tuge.

Tada shvatiš nešto čudno:

to nije optimizam.

To je tvrdoglavost duše koja odbija biti mrtva.

To je ona mala životinja u tebi koja još uvijek diše pod ruševinama.
Možda drhti.
Možda je umorna.
Ali još uvijek diše.

Ne zato što je hrabra.

Nego zato što ne zna kako prestati.

Ostavi taj prorez.

Ne za velike ljubavi.
Ne za čuda.

Za male trenutke koji se dogode gotovo slučajno:

kad te netko pogleda i ne skrene pogled,
kad se nasmiješ tuđem smijehu i osjetiš kako ti se nešto u prsima pomakne,
kad sunce kroz prozor dodirne stol i na trenutak ugrije tvoje ruke.

Jer nada nije obećanje da će sve biti dobro.

Nada je samo mali otvor kroz koji ponekad uđe nešto što nije bol.

I ponekad, to je dovoljno.

Ako taj otvor ostane, čak i kad vjetar kroz njega donese hladnoću,
čak i kad kiša procuri i natopi pod,
čak i kad noć gurne svoje tamno lice unutra i šapne da nema smisla,

ako ga ipak ne zatvoriš…

onda si još uvijek živ.

Još uvijek sposoban da osjetiš kako svijet diše oko tebe:
kako drvo pucketa u noći,
kako vjetar prolazi kroz pukotine prozora,
kako negdje daleko pas zalaje u mraku i podsjeti te da negdje postoji još jedno srce koje bdije.

Još uvijek sposoban da budeš začaran svijetom koji te je lomio.

Još uvijek sposoban da voliš, makar samo djelić svjetla koji se izgubio na putu i slučajno pronašao tvoju sobu.

A to je možda najtiša i najhrabrija stvar koju čovjek može učiniti:

ne zazidati srce do kraja.

Ostaviti taj mali prorez.

Jer jednog dana, možda u običnom jutru koje ne obećava ništa, kroz njega neće ući ni čudo ni velika svjetlost.

Ući će nešto tiše.

Miris kave iz tuđe kuhinje.
Zvuk nečijeg smijeha kroz otvoren prozor.
Nečija ruka koja na trenutak dodirne tvoju.

I tada ćeš, gotovo neprimjetno, osjetiti kako se nešto u tebi pomiče.

Ne velika sreća.
Ne oluja radosti.

Samo mali, tihi trzaj života.

Kao srce koje se, nakon duge tišine,
ponovno sjeti kako kucati.

Matija Gerić