Trčimo za odgovorima kao da su krhke svjetlosne niti koje moramo uhvatiti prije nego što se raspu u zraku.

A oni lete.

Ne kao ptice.

Tiho.

Kao srebrna prašina koju vjetar nosi između zvijezda i naših prsa, nevidljiva dok ne padne točno na nas, lagano, ali dovoljno stvarno da ga osjetiš pod kožom.

Jer pravi odgovori ne daju se uhvatiti.
Oni nas traže.

Dolaze tek kad prestanemo trčati.
Kad sjednemo duboko u sebe i pustimo da nam dah postane mekan kao mahovina na starom, zaboravljenom kamenu.

Tada vjetar promijeni glas.

Postane topao, gotovo živ, kao dah nekoga tko te voli bez ijedne riječi.
Donese miris mokre kore drveta nakon kiše, okus soli s davno zadržanih suza
i nešto što ne zvuči kao riječ, ali se spusti u prsa i ostane.

Ne objašnjava.
Ne traži ništa.

Samo se otvori u tebi.

Polako.

Kao da u tebi postoji prostor koji nisi smio dirati, pa sada prvi put popusti, ne uz zvuk, nego uz osjećaj.
Nešto mekano.
Nešto živo.

I tada shvatiš, ne mislima, tijelom:

nisi ti našao odgovor.
On je pronašao tebe.

Ne zato što si tražio.
Nego zato što si napokon stao.

Trčanje nas čini sitnima i umornima.
Osluškivanje nas vraća u vlastitu mjeru, tamo gdje ništa ne moraš dokazivati.

Ponekad, kad noć padne i sve u nama utihne, osjetiš kako se nešto jedva primjetno pomakne ispod rebara.

Nešto što je cijelo vrijeme bilo tu.

Nešto što te nije prestalo tražiti.

I čeka.

Da se okreneš.

Matija Gerić