Vitez koji je odložio štit

Stajao je pred dvorcem koji je godinama branio svojim tijelom.
Zidine su se uzdizale poput nijemih svjedoka, tamne i vlažne, ispijene od noći, kao da su upijale svaku njegovu borbu i svaku izdaju koja je prošla kroz njih.
Još su mirisale na dim njegovih vatri i znoj njegovih noći, težak i slan, uvučen u kamen kao nešto što se ne može oprati, kao grijeh koji ne traži oprost.

Ali kad je podigao pogled, shvatio je:
ovaj dvorac nikad nije bio njegov.

Bio je samo prolazna stanica za one koji ne znaju cijeniti zaklon.
Dolazili su poput sjenki, grijali ruke na njegovim vatrama, ostavljali otiske na njegovim zidovima, a zatim odlazili, hladni, prazni, pljujući po njegovom štitu kad bi im se učinilo da je premalen za njihovu taštinu.

Vitez je spustio mač.

Ne iz slabosti.
Ne iz poraza.

Spustio ga je jer je čuo kako njegov vlastiti dah zvuči drugačije kad više ne mora štititi tuđe zidove, dublje, sporije, kao da se iz nekog podzemlja vraća na površinu.
Kao da prvi put ne udiše dim, nego sebe.

Tišina koja je nastala nije bila prazna.
Bila je gusta.
Teška.
Kao zrak u zatvorenim kapelama gdje vrijeme trune sporije.

Mirisala je na mokru zemlju, na staru hrastovinu, na lišće koje se raspada u mraku bez svjedoka.
Na nešto iskonsko.
Na nešto njegovo.

Više ne popravlja kočije onima koji ga se srame.
Ne glanca oklop onima koji mu pljuju po štitu.
Ne služi onima koji ga zovu samo kad im treba toplina, a onda ga ostave vani na kiši, da mu se metal hladi, da mu ruke puste i ostanu prazne, kao grob bez imena.

Njegova osveta nije vika.
Njegova osveta je tišina.

Čista.
Teška.

Kao kad se staro željezo konačno spusti na zemlju i više ne zvecka, nego utone,
kao da i ono odbija služiti smrti.

Danas je odložio štit.
Danas su mu ruke ostale čiste.

Bez tuđe krvi.
Bez tuđeg ponosa.
Bez tuđe laži koja se lijepi za kožu i ostaje, poput vlage u kostima.

Stoji sam pod nebom koje se zatvara poput tamnog svoda, zasićeno mirisom nadolazeće kiše,
one koja briše tragove bez pitanja,
koja pere i ono što nikad nije bilo njegovo nositi.

U ušima mu više ne odzvanja tuđa buka.
Samo tihi zvuk vlastitog srca.

Spor.
Miran.
Konačno njegov.

Vitez nije pobjegao iz bitke.
On je napokon shvatio da bitka nikad nije bila njegova.

I u tom trenutku, prvi put nakon mnogo godina,
dok se tama lagano spuštala niz njegove ruke kao blaga, hladna voda,

a njegove ruke su mirisale samo na njega.

Matija Gerić