Na koljenima čovjek nikad nije isti.

Kad klekne zbog molitve, tijelo se smanji, ali nešto u njemu naraste. Kosti dodirnu pod, ali misli dotaknu ono što ne možeš imenovati bez da ga razbiješ. Dlanovi se spoje kao da pokušavaju uhvatiti tišinu koja curi između prstiju. Dah postane spor, gotovo oprezan, kao da se boji da ne uznemiri nešto sveto što stoji tik iznad njega.

Na koljenima u molitvi nema buke. Samo tiho lomljenje ponosa.
Čuješ vlastito srce kako kuca drukčije, ne kao motor koji gura naprijed, nego kao nešto što priznaje da ne zna put.
I u toj praznini, u tom priznanju, nešto se otvori.

Jer molitva nije traženje.
To je ogoljavanje.
Skidanje svega što si mislio da jesi dok ne ostane samo ono što ne možeš sakriti.

A ima i drugih razloga, zašto smo na koljenima.

Onih koji ne traže oprost.
Onih koji ne šapuću, nego gore.

Tijelo tada ne kleči zbog neba, nego zbog zemlje. Zbog kože. Zbog daha koji se lomi i vraća natrag u prsa. Dlanovi više ne traže mir, nego dodir, klize, hvataju, zaustavljaju, vraćaju. Ne pitaju.

Tu nema tišine.
Ima šum krvi.
Ima napetost koja udara ispod kože, kratko, oštro, kao istina koju ne možeš odgoditi.

Na koljenima u grijehu čovjek ne postaje manji.
Postaje otvoren.

Nema ponosa, ali nema ni zaklona.
Samo tijelo koje traži drugo tijelo.

Usne tada nisu za riječi.
One su za trag.
Za toplinu koja ostaje na koži i kad se makneš.

A istina je da između ta dva klečanja nema zida.

Samo tanka linija.

Jer i u molitvi ima želje.
I u grijehu ima traženja nečega što nije samo dodir.

I kad se ta dva svijeta sudare, nastane trenutak koji nema ime.

Klečiš.
Ne znaš više moliš li ili goriš.

Dlanovi su ti nemirni, ali sklopljeni.
Usne drhte, ali ne znaš izgovaraš li ime ili uzdah.
Tijelo traži, duša priznaje.

I postoje noći kad molitva miriše na kožu.
I postoje dodiri koji zvuče kao ispovijed.

A koljena…
ostanu na istom mjestu.

Matija Gerić