Dobila sam skarletno slovo kao znak početka bez kraja. Alfa ucratana u ime prvog čovjeka. Nad pustinjom je lebdio anđeoski oblak pun svjetlosti pretočene u suze radosnice. Rađao se život, vladao je mir pun nemira, pun božanske moći, pun mjesečeva sjaja i zagrljaja neba. Poludjela lađa je jecala tišinom utrobe, rebro izronjeno iz lazurnih dubina sna izrasta u obličje žene. Samotnost prvog zagrljaja izroni zlatnu hostiju i stvori ljubav. Čovjek je mjera svih stvari, vjetar je kovitlao sudbinu i odnosio je na Elizejska polja vječnosti. Probudih se pod razgranatom krošnjom spoznaje, oćutih snagu treptaja božjeg oka i vrtloženje kristalnog vretena. Ti si ležao pored mene i promatrao plod istine u padu. Ovo je naš dom, rekao si pokazujući mi zmiju u odlasku. Bili smo u Empireju, rekoh tužnim glasom. Ljubav nas je vratila u stvarnost, šapnuo si ljubeći skarletno slovo na mojim grudima. Sanjala sam legendarni dodir prstiju, rekoh dok se geometrija nastajanja svijeta vrtložila pred oknima srca. Darovah ti djelić sebe. smiješio si se skidajući blješteći pentagram sa oltara života. Na tvom dlanu zasja zvijezda svanuća. Ovo je znamen iskona iz kojeg smo stvoreni. Zvijezda je rasla, širila se u prostornost biverzuma. Vrijeme je zatitralo ritmom tankoćutne sonate budeći mjesec na nutarnjem nebu. Podmorje nutrine se uskovitlalo mjenama. Plima iznese školjku iz dubina i prosu biserje na stazu koja je nestajala u beskraju. Pružio si mi ruku i poveo me na najsretnije putovanje života. Oćutih nagomilavanje želja, iskrenje žudnji, bljesak čežnji. Anđeoski oblak nas je pratio prosipajući suze radosnice, pretvarajući pustinju iz koje se dignuo prvi čovjek u oazu mira i spokoja. Na obzoru jutrenja se zrcalila duga. Poželjeh dotaknuti njen kraj. Zaustavio si me zatvarajući krug čovjeku dohvatljivih mogućnosti u sferu istine. Ljubav se širila panoramom tog trena buđenja i omatala nas strunama svevremena. Podijeljena na svijest i podsvjest moja spoznaja izroni kao bijela Luna na nutarnjem nebu. Tonovi mjesečeve sonate su spuštali san nad budnost vječnosti. San nije đavolje čudovište, on je lumin življenog života, začuh glas istine u krošnji spoznaje. Naslonih glavu na tvoje rame i utonuh ponovo u divne privide. Život je uistinu san, šapno si ljubeći skarletno slovo na mojim grudima.

http://umijece-vremena.blogspot.com