"Malo djetinjstva koje se psuje,

previše prezira u svakoj riječi,

na dnu srca nekoliko zaborava:

kad li to bješe kraj svijeta?

Planeta oko vrata

bolesno sunce pred vratima,

stara pjesma koja šuti,

bol koja smatra sebe blagom.

Sve stvari veoma zadovoljne

i više od jednog bića, skoro sretnog."

Alain Bosquet

 

 

U pejsažu duše, u oceanu snova, u svemiru svijesti  osluškujem rapsodiju  procvijetalog jutra, osjećam snagu svjetlosne zamke lijepih uspomena i prisjećam se tišine satkane u obrise davnih  snova. Neka nestvarna svjetlost buja srcozorjem, počiva u biserju razasutim pješčanim žalom sjećanja. Otok sreće, neispisana utopija  o kontinentu koji vjekuje na pučini ispred drevne republike. Zatvoreni krug ljepote i spokoja, dodirljiva snenost  sanjanog raja. Raj na zemlji, poetika postojanja ispisana u hrid na kojoj buja život. Jezero sreće u kojem žive vjerovanja. Drevna Melissa, medovina pretočena u doživljaj ljepote, u miomirisne slike u galeriji uspomena. Koračam padinama sjećanja i skupljam blago izgubljeno u vremenu oluje srca, prosuto iz modrog jezera u kojem se još uvijek njedre sedefaste školjke svijesti.  Udišem miris ružina drveta koje niče na obroncima snoviđenja i slušam tišinu Bogova već davno zapisanu u mojim pjesmama. U pukotini željenog  zaborava, u riffu nutarnje gitare čujem jecaje iz vremena nepostojanja. Čujnost me uvlači u šušanj tišine svetoga grala. Osluškujem buđenje ljubavi na dnu kaleža života, u klijetkama življena. Razmišljam o Sartrovoj egzistencijalističkoj misli "Pakao su uvijek drugi..." i razumijem njenu dubinu. Raj i pakao su u svakome od nas, nosimo sjaj sunca i vatru grijeha u dubini sebe, o nama ovisi u šta ćemo pretvoriti život. Na nebu unutarnjeg svemira plutaju jata zvjezdanih ptica i opijene slašću, odjenute oblinama svijesti,  plešu vječni ples. Unikatnost čovjeka u univerzum se dokazuje u ovom jutrenju, titra istinitom tvrdnjom o cjelini izrasloj iz božanske matematike, o cjelini koja ne priznaje zbrajanje i oduzimanje i blješti svjetlosnim zagrljajem svevremena. U arboretumu sretnoga trenutka svjesti osjećam blizinu srodnih duša u zagrljaju univerzuma, vidim dlanove koji svjetlosnim mačem režu Gordijski čvor nagomilanih  oblaka nepostojanja. Naslućujem ruku  sudbine koja piše  svjedočanstvo ovom buđenju u procvijetalom jutrenju vječnog sna. 

http://sretan-trenutak.blogspot.com