Vučica u meni danas mirno spava, a nekada davno, u vremenu poezije ruža, živjela je budna oka, uvijek spremna da obrani i da zaustavi tugu kad je osjetila da netko neznan u mojim tijelom bezglavo juri, da se nekome neznanom jako žuri da razbije moje vjerovanje, moje tajne želje, jezero ljubavi i sreće pretvori u uzburkano more. Tada je bila nezaustavljiva, neustaršljiva, neumorna čuvarica moje podsvijesti, spretno se probijala kroz sve barijere moga emotivnog uma, izlazila na barikade misaone svijesti, podizala bijeli bajrak kada je osjećala da je bitka izgubljena. U toplini moje duše snene ona danas sniva svoje borilačke snove, uvijek osluškujući moje duše zov, uvijek spremna na izlazak u neki novi boj. Osjećam još uvijek tu vučicu u sebi, tu tajnovitu sjenku mojih osjećaja, naslućujem njenog srca bilo, spoznajem snagu podsvijesti u sebi, vidim svjetlost njenog oka u ledenom zagrljaju zaborava drevnih strasti, a onda opet čujem zavijanje njenog iskonskog zvuka na portama srca kada duša moja iznenada u strahovima grca. Skrivena u dubini prohujalog vremena, zaštićena u uspomenama na slavlje svih osjetila, ona ni boginja ni žena, tek vučica koja u svakoj ženi bdije, sada u meni sanja snove koje svaka žena u svojoj dubini snuje. Na ledenoj stazi duševne pozadine, u carstvu davno smrznute taštine ostaje tek trag njene vještine, znakovi davnih previranja kojima je znala suze tuge kristalima sreće okruniti i dozvoliti životnom kotaču da se uvijek stazama duševnog mira ka sretnijem trenutku kreće.

http://umijece-vremena.blogspot.com 

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44.htm