San je, kaže se, jedna kratka smrt, smrt u kojoj duša beskonačnost beskraja i vječnost bezvremena svojom snagom tka. San je prvo slovo Kabale, Cantorov Aleph, san je Borgesov san o Alephu, san je kapljica u oceanu postojanja, kapljica u kojoj se početak i kraj, bez početka i kraja u zrcalima duše ogledava. Možda je to božanstvo, nebeski orao, ptica u kojoj su skupljene sve ptice svijeta, kugla u kojoj je središte svaka njena točka, a obodnica ne postoji ili je to anđeo sa četiri lica koji istovremeno gleda na sve četiri strane svijeta i bdije nad spokojem, veseljem, srećom i ljubavi.

 

 

Neznamo što je uistinu beskonačnost, neznamo kako izgleda nebeska ptica, neznamo kako izgleda Anđeo sa četiri lica, neznamo od kojih niti su satkani snovi, ne znamo tko u noćnim tišinama simfoniju našoj duši svira, ne znamo tko slaže boje u sonatu od snova, ne znamo čija nas ruka uzdiže do nepoznatih visina i tajnovitih dubina, ali osjećamo da u snoviđenjima duša živi, da nas uvodi u beskonačnost i bezvremenost, da nam daruje krila, znamo da nas ona u tim trenutcima nesvijesti odvodi rijekom vremena u neka tek željena, samo naslućivana postojanja. Kada tonemo u duboki san tada tijelo miruje, a duša oblači halje satkane od pjene i lepršava kreće na svoj noćni bal, da u tajnovitim tišinama noći s nama proživi neki nedosanjani san, da u sjećanje vrati neki zaboravljeni dan. U svom treperavom biću ona snena lebdi prostranstvima željene daljine, na obalama životnog oceana osluškuje šum valova spavajućeg srca i po taktovima njinim pleše svoj ponoćni menuet. Njen osmijeh tada poput goruće šibice pali srce i uzdiže ga kao plamene jezike koji obasjavaju zidove, šaraju ih čarobnim bojama i pretvaraju u vitraže kroz koje ulazli sunce u naš san.

 

 

Koriandoli svih boja lepršaju kristalnom dvoranom punom svjetlosti krasne, pjenušava kupka sreće puni san, širi mirise jasne da utonemo u beskrajne daljine, da u svom snoviđenju vidimo svijetlost tišine, da umjesto u zvijezdama među krijesnicama potražimo svog života nedokućene istine. U krošnjama prastarih platana, duša sa dušama zaspalih ptica razgovara, zvjezdanim slovima brevijar života piše, sa kapljicama zaostale kiše šapuće o poeziji vode, sa treperavim laticama ruža priča o nektaru mednom koji nam nudi kao sanjani lijek protiv svih nesretnih stanja i svih proživljenih tuga.

 

Na jastuku mekom tad osmijeh se širi, mi uranjamo u kristalnu kuglu bez kraja i početka, lebdimo unutarnjim svemirom, lutamo zvjezdanim stazama, osjećamo postojanje Alepha, živimo bezvremenost trenutka, susrećemo nebeskog orla, Anđela sa četiri lica, strahovi se pretvaraju u okuse medovine, u mirise nebeskoga cvijeća, u roj leptira koji se u dubini srca gnijezde i tada, umjesto krvi, tijelom vrije pjenušavo vino, nova snaga se rađa i mi u novom praskozorju volimo dan u kojem se budimo, volimo misli i sjećanja, dozvoljavamo srcu da diše.

http://sretan-treutak.blogspot.com