Uranjam, tonem, uzdižem se, plivam, ronim, izranjam nošena dinamikom zlaćanih spirala, titrajima morskih konjića u dubini  oceana snova i lepršanjem leptirića u univerzumu spoznaje. Osluškujem šaputanje nutrine i osjećam da se cijeli kozmos ogleda u zrcalu svjesnosti. Čutim da ne bi bilo ni kozmosa ni mene, ni svijeta da se nije ukazao u dubini svjesnosti prvog čovjeka, da se nije objavio u radosti, boli, tuzi, sreći i ljubavi duše iskona ove vječnosti u kojoj postojim. U labirintu se krije Minotaurus, krade trenutke sreće, crna zvjer odjenuta slutnjama koje proždiru san. Kroz pukotine zaborava izvire svjetlosna nit i provodi me kroz koridore tmine ka rijeci lijepih uspomena. Nad bujicom proživljenih tuga se vrtloži kozmička zmija i dokazuje mi da se bol  ugnjezdila u središtu duše. Uroni u bol, osjeti je, odživi je, preživi je. Tonem još jednom u bezdan prohujalog vremena, u tminu duševnog Hada. Iz Letine rijeke me gledaju zaboravljeni trenuci ljepote, smiješe mi se vapajem odbačenosti. Otvaram davno sklopljene vjeđe nutarnjeg neba i dozvoljavam životu da zatitra sunčevim zlatom. Morski konjići svojim spiralnim tjelom me iznose na pučinu ljepote. U središti središnjeg kruga zablještaše oči boje sna i ja se vratih lijepim snoviđenjima.  Osjećam izrastanje i sudjelovanje u širenju ljuvene istine,  osjećam da sam tek zrnce zvjezdane prašine, tek zrnce pjeska velike Sahare, tek kapljica vode u oceanu sna, tek dašak vjetra u zagrljaju beskraja, tek iskrica u vječnoj vatri života, da sam  rođena slobodna i sretna, da živim u svitanju, u zenitu, u sutonu, u suzama neba i bljeskanju munje i gromovima neba, zagrljaju svjetlosti i zvuka, vatre i vode, pjeska i pjene. Iznjedrena sa dna oceana ljubav je zrncu zvjezdanoga praha udahnula dušu prepunu titraja čujnosti i čulnosti lakoće postojanja u univerzumu uma.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

http://sretan-trenutak.blogspot.com