Rastačem šifru genoma u kapi krvi koje razlijevam kao otisak prsta na platno života. Promatram sliku duše odlivenu iz kalupa u koji je zgusnuta rođenjem. Dupla spirala pleše svoj nezaustavljivi ples i odaje konture pečata kojim sam obilježena. Razmišljam o snazi tog zagrljaja staničja iz kojeg sam iznjedrena u ovo što jesam, o prepoznatljivosti i neuporedivosti nutrine koju još nisam do kraja upoznala. Kojim jezikom se ti djelići međusobno sporazumjevaju, o čemu govore kada se vrtlože u kristalnom vretenu moga bića, gdje su sve provodile svoje svevrijeme prije nego su se udomile u mome tijelu. Možda su bile u rogu nekog dinosaurusa, u zrncu pjeska daleke Sahare, u kosi Kleopatrinih pratilja, u vjeđi usnule princeze ili u latici ruže pored nekog šadrvana. Tko sam ja? Ova zemljanka koja se bori sa kovitlanjem misli i vrtloženjem osjećaja? Mogu li otpusti dio po dio prošlosti koja je utkana u dupli helix ovoga trenutka? Zašto volim mjesečev sjaj i često u besanim noćima lutam njegovom putanjom tražeći Lunin hram? Što je to što me odnosi na pješčani žal daleke Itake gdje u pjesku upisujem tvoje ime i čekam plimu da mi sa dna oceana donese školjke u kojem pronalazim tvoje osmijehe? Volim li ja tvoje dodire zbog upisane istine u onom djeliću mene u koji samo misaono mogu ući? Pišem li ovaj tekst radi potvrde da u meni živi ona koja je koračala poljanama daleke Arkadije i slušala svirku Panove frule čekajući objavu zlatnog doba? Jesmo li uistinu postojali na dalekom otoku koji je nestao u morskim dubinama pa zbog toga danas osjećamo snagu utopije u  žudnjama?

Kada suton izmiče i nebo zablješti zvjezdama nevidljiva ruka ispisuje puteve kojima smo koračali tražeći se i mi tada nestajemo sa ove planete, gubimo se u nekim drugim, davno odživljenim životima. Umorni od putovanja se jutrima vraćamo sretni u okrilje života i zaboravljamo pustolovine u kojima smo se jedno drugom objavljivali u odorama epoha koje nosimo zgusnute u treptaju oka. U našim zajedničkim svitanjima se prisjećam snova koji se zrcale u sjaju odlazećih zvijezda. Ne želim zaboraviti san u kojem se objavila sreća odjevena u nevidljivost istine koju sretoh na prašnjavom peronu jedne male željezničke postaje u zemlji dobrih ljudi. Nisam tragala za Fortunom, ona se sama spustila podnevnim suncem u pejsaž susreta dvoje djece na izvorištu sna. Tvoje ime je bilo upisano nepostojećim slovima u sjećanje i čekalo zrelost da ga jednog dana izgovorim opijena nektarom sa tvojih usana. Tvoj pogled je zamjenio mjesečev sjaj i pretočio se u moje oči kao jantarna nit vječne svjetlosti. Zaboravljam tužne trenutke, nisku od trinaest crnih bisera sam sakrila u pjesme napisane u vremenu koje nazivam olujom ruža i s tobom sudjelujem na gozbi bogova, u skladu života koji izranja iz naše kozmologije.

http://sretan-trenutak.blogspot.com