Evanđelje po Ivanu, počinje stihom: Na početku bijaše riječ, život Branka Miljkovića, prerano otišlog pjesnika, je sažet u stihu: Ubi me prejaka reč! Nema sumnje, riječ pokreće bezbrojne mehanizme. Riječ kao tvrdnja, želja, molitva, komanda. Nezamisljivo je, u ljudskom svijetu, neko sasvim gluhonijemo postojanje jer i gesta je riječ i grimasa je riječ, glave su padale zbog riječi, u smrt se slalo jednom jedinom riječi, KRIV. 

Na početku bijaše riječ, čudesna riječ koja se uzdigla iznad svakodnevice i uronila u svjetlosnu dimenziju prostor- vremena.

 

 

 

 

Izgovorena riječ se zrcali na okomici kojom se uspinjemo  ka cilju, na vertikali kojom koračamo ka istini, na ravnini koju kitimo cvjetovima svoga malog kozmosa, ali izrečena se zaobljuje i poprima oblik misaone geometrije  koja ne poznaje okomice, vertikale ni ravnine, geometrije u kojoj se ogledaju praznine za koje nemamo ili još nismo pronašli riječi. U riječi se krije nepobitna bitnost njenog sadržaja, u njoj se ogleda misao, osjećanje osjećaja, nepobitna bitnost trenutka u kojem je napisana ili izrečena.  

 

  

 

 

Riječi satkane od zvjezdanih slova, to je svima dobro znano,

miluju dušu, dodiruju srce, te kristalne kaplje u života rijeci

daruju ljubav, nježan zagrljaj, sve što nam je u životu dano 
brane nas od tuge, žalosti i zlobe na putu koji moramo preći. 

 

 
U riječima pisanim slovima od snova se zbila kozmička pravda
blagoslov neba, odaja mira, zelena oaza ti darovi neba nama 
u njima se krije hram ljubavi, oltar života sa kojega sreća pada
njihovom snagom se mržnja, bijes i ljutnja kao trska slama .

 

 
Riječi ispisane srcem se rađaju u duši, one ne žive izvan nas
one su kapljice kristalnoga sjaja, dragulji obogaćeni smislom 
izgovorene postaju melem, svjetlosna muzika, željeni spas

zaglušuju životne oluje, misaonu buk, spriječavaju srca slom.

 

Riječi iznjedrene iz dubine bića plešu ples na nebeskom svodu
skladaju baladu boja, grade kristalni most, postaju dugin sjaj
šaputanjem zrcale svjetlosni zagrljaj, ogledaju se u duše hodu

izrečene melodijom snova nemaju početak i ne poznaju kraj.

 

 

Riječ do riječi, ta biserna niska bezvremena koje granica nema,
riječi kao bijele golubice beskrajem lete, u mirnu luku srca stižu.
Ponekad se spuštaju na obale nesporazuma i mijenjaju srž tema,
skupljaju nove bisere iz osjećajnih školjki, novu nisku sreće  nižu.

 

Riječi ispisane bisernim slovima zrcale sonatu ljubavi, života biti,

u dušama ostavljaju trag lakoće, ljepote i toplote srcem srcu dane,

anđeoskim glasom izgovorene one postaju lijek tkan od zlatnih niti,
vilinskom pjesmom opjevane one postaju duši, srcu i životu odane.

http://sretan-trenutak.blogspot.com