Svaki puta kada pročitam Tinovu pjesmu "Meni bez mene" shvatim koliko dobroga nam je taj velikan poezije ostavio u naslijeđe. Tada se pitam koliko ljudi na svijetu traži ljubav izvan sebe u zvjezdanim šapatima, u treptajima očiju neba, u zalazima sunca, u svitanjima, u beskraju božjeg sna ne osjećajući da grle bezutješno, da žele bezimeno, da snatre beztjelesno.
Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;
i sve je danas prazno, beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno
Tin Ujević
Ne osjećajući to besmisleno, bestjelesno, bezimeno, bespredmetno, beskonačno, bezutješno u sebi, mi s maskom na duši sudjelujemo na krabuljnom plesu svojih osjećaja, lutamo svemirom, tražimo nebeski vrt u beskraju univerzuma, pišemo pjesme i šapućemo "Oprosti, volim te", a ljubav spava u nama i čeka da se probudimo u ovom našem, jednostavnom, ovozemaljskom životu i da konačno zavolimo sebe u sebi.
Naučimo voljeti sebe u sebi, ljubiti sebe u suncu i kiši i snijegu, na golom kamenu i vjetru, u uvelom lišću i plesu ptica, u bujici rijeke bez povratka, na pješćanom žalu i vrevi asfalta, u zagušljivosti poštanskog ureda, u hladnoći lječničke ordinacije, ali i u toplini roditeljskog doma, u ljepoti ljubavnog gnjezda, na sajmu taština i trgu cvijeća jer tek sjedinjeni s jednostavnosti života mi možemo spoznati život i osjetiti ljubav.
Prođimo svijesni sebe i svoje ćudi kroz vrata sunca, stanimo pod koplja dnevne svijetlosti, probudimo u sebi bezvremeno dijete, uspavane želje, zaboravljene instinkte, osjetimo ritam svoga srca, sjedinimo ga sa ritmom prirode, sa njenim mirisima i njenim zvukovima, osjetimo početke početaka u tijelu, toj galiji koja puna neprocjenjenog blaga, često bez kormilara, jedri nedoglednim oceanom života.
irida
bglavac
