Luna se ušuljala lazurom noći u san i odnijela osjećanje tuge u neko drugo vrijeme. Osjetih spokoj u koridorima duše, začuh tihu melodiju davno skladane čarolije. Noć se pretakala u svitanje gaseći oči neba. Svjetlost uronjena u ljubičasto praskozorje dodiruje usne i budi me nježnim poljupcem jave. Osluškujem tišinu buđenja, ćutim vatru prohujalih dana i nježnost dolazeće jeseni. Sjećanja šapuću osjećajnim slikama o noćima prvih zagrljaja. Padale su zvjezde darivajući nam putokaze ka blaženstvu vjerovanja. Zakoračili smo u nenapisanu priču o sreći na izvorištu sanja. Bili smo djeca ogrnuta sakramentom vjenčanja sa vječnom ljubavi. Stavio si mi bijelu ružu na dlan, uzvrtila sam ti biserom iznjedrenim iz sedefa duše. Čuvarica Lunina hrama se smješila prosipajući zlaćani sjaj na put ka istinskom životu. Zvjezdana kiša se slijevala tijelima i odnosila ostatke tuge u rijeku zaborava. Čarolija zbilje je, protkana tonovima nebeskog orkestra i bojama sna, izornila iz poezije drevnih oceana i objavila zoru sreće u našoj dubravi.

http://umijece-vremena.blogspot.com