Noću nebo ne izgleda daleko.

Možda zato što se tada sve što preko dana glumi čvrstoću počne raspadati. Krovovi postanu niski, ulice izgube smjer, a čovjek ostane sam, lica okrenutog prema nečemu što ga ne poznaje.

Podignem pogled i u meni se nešto pomakne.

Ne znam što.

Možda dio mene koji je predugo živio spuštene glave.

Zrak miriše na kamen koji još čuva ostatak dana, na suhu travu i vlagu koja se polako lijepi za kožu. Hladnoća ulazi tiho, bez pitanja. Ne mičem se.

Iznad mene sve je golemo, mirno i ravnodušno.

Kao da svemir nikada nije čuo za ono što mene boli.

Zvijezde mi ne izgledaju kao odgovori.

Više kao mjesta na kojima tama nije uspjela ostati cijela.

Gledam ih i osjećam kako se u meni otvara prostor koji preko dana zatrpavam obavezama, tuđim glasovima i vlastitim šutnjama. Tamo gore nitko ne zna jesam li pogriješio, zakasnio, izdržao ili se slomio ondje gdje nitko nije gledao.

Nebo ne zna moje ime.

Ne zna što sam izgubio da bih postao čovjek koji sada stoji pod njim. Ne zna čije odsustvo još nosim u pokretima, koje sam riječi progutao ni koliko sam se puta sastavljao prije nego što bi jutro primijetilo da sam bio slomljen.

I prvi put te noći ne smeta mi što me nešto ne poznaje.

Njihovo svjetlo krenulo je prema meni dok mene još nije bilo. Prošlo je kroz hladnoću bez dodira, kroz godine koje nisu imale kome prolaziti, da bi se jedne obične noći zaustavilo u mojim očima.

Možda neke od tih zvijezda više nema.

A svjetlo još putuje.

Ta me pomisao uvijek pronađe na istome mjestu.

Nešto nestane, a njegov trag odbije otići.

Nečiji glas ostane skriven u načinu na koji izgovorimo običnu riječ. Dodir se vrati na koži kad ga više nema tko ponoviti. Nečije lice izroni iza zatvorenih očiju tako jasno da na trenutak zaboravimo kojoj strani vremena pripada.

Možda smo i mi takvi.

Možda već sada živimo u nekome drukčije nego u sebi.

Možda iz nekih života odemo, a nešto naše nastavi prolaziti njima. Bez tijela. Bez prava da se vrati. Kao toplina koja ostane u tkanini nakon što netko ustane.

Pod zvijezdama ne sanjam da ih dotaknem.

Čovjek ionako prečesto želi dotaknuti ono što bi ga moglo spaliti.

Sanjam nešto bliže.

Da jednom ne propustim vlastiti život čekajući da postane manje opasan. Da ne ostavljam sebe za neki mirniji dan. Da ono što osjećam ne ugušim samo zato što ne znam kamo bi me moglo odvesti.

Jer možda nas ne slomi ono što se dogodilo.

Možda nas iznutra najduže jede ono čemu nikada nismo dopustili da počne.

Zvijezde gore, pucaju, gase se.

A mi ih gledamo kao da će ostati.

Lakše je vjerovati u njihovu vječnost nego pogledati lice pokraj sebe i znati da ništa što volimo nema ugovor s vremenom. Lakše je mjeriti udaljenost svjetlosnim godinama nego onim što smo prešutjeli dok je netko još bio dovoljno blizu da nas čuje.

Stojim dugo, dok mi se hladnoća ne uvuče pod kožu. Vrat zaboli od gledanja prema gore. Oči se napune, ali ne spuštam pogled.

Ne još.

Jedna zvijezda zadrhti u tami.

I moje oči ostanu otvorene malo dulje nego što mogu izdržati.

Nebo ne zna moje ime.

A ja mu ga, negdje između daha i šutnje, gotovo izgovorim.

Matija Gerić

Dah ruže