Izgubih dan lutajući ljubičastim bespućem koji je polako gubio sjaj sreće. Izgubih ga u traženju odgovora na pitanje gdje se nalaze granice beskonačnosti u kojoj prolazim kroz Arhimedove krugove i koračam njegovim misaonim putem ka geometriji svijesti. Gdje je početak, a gdje kraj tih lepšavih koprena spoznaje, što je lice, a što naličje istine u kojima se anima candida gubi u obrisima vječnosti.
Kako skinuti masku sa lica utvare koja me posjećuje u snovima, kako prepoznati njenu siluetu u labirintu kristalnih zrcala kada demoni i vještice ne ostavljaju trag u prelamanju svjetlosti. Izgubih dan u traganju za svjedočanstvom prevare ljepote i onda začuh šapat rimskoga cara Tita, Diem perdidi i sjetih se da je on svaku večer, u kojoj je spoznao da nije učinio ništa dobro, žalio za izgubljenim danom. Zaustavih se u utrobi vremena i šapnuh dušom Diem perdidi jer neuspješno pokušah zakrpati rasrtgani veo nepostojanja u trenutku, uzaludno pokušavah vidjeti lice nemani koja je nagrizala tkivo života.
Vratih se sebi, uronih u trenutak bezgranične, bezuvjetne ljubavi i spoznah da su granice stvorene od onih koji povrijediše tuđe granice, onih koji se u strahu od osvete neba zatvaraju u bunkere svoje tmine. Osjetih vatromet želja, vidjeh nasmiješeno lice i naličje univerzuma, začuh pjesmu sjenice, nahranih promrzlog mačka, pomilovah prestrašenog psa, oslobodih noćnu leptiricu iz paukove mreže i osjetih sreću. Pred očima srca se širila bijela svjetlost anime candide. Uronih u auru spasenja i dozvolih srcu da diše. Snaga svete krvi proključa u prestrašenom srcu i iskričavim sjajem vječnoga sunca protjera demona iz probuđene duše. Krabuljni ples nutrine je prestao. Raskrinkani demoni nestadoše, odjahaše sa jahačima apokalipse u onaj kutak svjesti u kojem sahranjujem ružne uspomene. Šamani vremena odsviraše requiem umrlim strahovima. Od tog sudbonosnog trenutka u purpurnim sutonima udišem mirise ljepote, osluškujem muziku nebeskih sfera, uranjam u snove slobodna i spoznajem da nisam izgubila dan.
bglavac
edin.kecanovic
