U ovom utjelovljenju duše osjećam vrtloženje ljubavi kao izvorište sna, naslućujem njeno nestajanje i rađanje u trenu blaženog spokoja. Prisjećam se davne pjesme ispisane s pitanjem tko sam ja? Tko sam uistinu ja utjelovljena u vječnost, ja, inkarnat trenutka, ja, snagom vjerovanja uplovljena u kaplju vremena. Pišem ljubavnu pjesmu tvom imenu u kojem se zrcali izvorište ljepte ovoga dana punog tvoje postojanosti. Prošlost ispisana na zidovima hrama, oslikana bojama sna, opjevana tonovima sreće se jecajem tišine iskri u oku svemira. Dodiruje me drevna legenda, inkarnat moga utjelovljenja u božanstvo koje još uvijek bdije nad noćima i prelijeva mjesečev prah ocean snova, uzrokuje mjene, stvara plimu i oseku ljubavnog žara. Krštena imenom boginje postajem čuvarica hrama ljubavi i ognjilom strasti održavam vatru na ognjištu žudnji. U rodnom listu mi piše da se odlučih nosti tvoje prezime do kraja vremena. Sretna sam jer živim obilježena žigom tvoga rodoslovlja. Ti i ja smo postali MI...prvo lice množine, dvojnost sa osobinama jednine, neunišiva istina utjelovljena u ovu gala predstavu koju nazivamo ovozemaljski život. Izgovaram molitvu geometriji vječnosti i biserima izronjenim sa dna oceana snova ispisujem pjesmu nad pjesmama. Na dnu stiha se zrcali ljepota tvoga postojanja u meni i moga u tebi, dvojnost ozrcaljena u jednoti ljubavi. U utjelovljenju sreće se ogleda inkarnat životnosti i postaje ovaj tren, sekunda, minuta, sat, dan, tjedan, godina, vječnost. Pišem pjesmu nad pjesma tebi ljubavi, tebi inkarnatu moga postojanja na ovozemaljskim stazama koje me odnose u onostranost vječnosti.
http://umijece-vremena.blogspot.com