Stajala je na nekom pješćanom žalu

nekog nepoznatog mora,

pod zvijezdama nekog

nepoznatog neba i

more više nije bilo more i

nebo više nije bilo nebo i

sunce više nije bilo sunce.

Ona umorno pruži ruke i

dotaknu svjetlosni trag

tu čudesnu ruku svijetla nad svijetlima i

nedosanjanim

snovima omamljena

zakorači u san.

Bilo je kao sjedinjenje

čekanjem okrunjeno,

a

skrivena u rijeci pročitanog,

slikom u Sistinskoj kapeli

ovjekovječena

zgusnuta u vulkanu znanja,

u poljpcu tek naslućena,

zgusnuta u davnim istinama

odjevena u čovjeka

vratila se ljubav.

ONA osjeti treptaje nekog novog osjećaja. Osjeti buđenje u sebi, buđenje u novom snu. Ona otvori oči. Stoji još uvijek na istoj obali nepoznatog mora. Miris novog sna se izmješa sa mirisom mora i ljepotom sunca. Ona se zaustavi u trentku  i šapnu.

Došla je toga dana

čela punog osmjeha

i uzdrmala oklope

mog nepovjerenja.

Zatvorila je kapije

na kojima su vrebali

laskavi prodavači šarma

i površni potrošaći snova.

Došla je toga dana

očiju punih sunca

i vidjela moja od stvarnosti sakrivane,

godinama branjene nesigurnosti.

a ništa nije znala o meni.

Ljubav se spustila u san i život

i s lica skinula osmijeh lažne sreće.

Ljubav je došla toga dana

s buketom slobode u rukama

šireći sreću nad umornim srcem

i naučila me da vjerujem.

http://umijece-vremena.blogspot.com  

https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=19033