U tetaru potlačenih osjećaja upoznajemo onaj dio sebe koji smo sakrili u dubinu sante leda i zaledili zaboravom. Sjedila sam u gledalištu i sudjelovala u Augusto Boal performance. To je bila proba za budućnost u kojoj se odigravala prošlost. Odživjeh rađanje svijesti i rodoslovlje čovječanstva. Vidjeh svoju dušu u zagljaju vječnosti i osjetih njeno uranjanje u moje smrtno tijelo. To je bilo iskustvo u kojem naučih vrednovati do tada prešućene vrednosti života. Vratih se iz dalekog Brazila obogaćena lakoćom postojanja u zagrljaju duše i tijela. Danas dvadeset i nešto godina kasnije osjećam da bih trebala ponovo probuditi potlačene osjećaje, odživjeti tugu i bol i dozvoliti srcu da doživi katarzu, da se oslobodi jedne zablude.
Na policama uspomena stoje škatuljice sa ceduljicama sa natpisom neprocjenjivo. Otvaram škrinju u kojoj skrivam svilenkaste uspomene. Titraju strune sjećanja i odnose me u prostor dalekog Kavkaza. Kapi oktobarske kiše blješte aurelom susreta na obroncima tek započete jeseni. U smaragdnom  jezeru se zrcalila plava laguna neostvarenog sna. Slušala sam povijest ljubavi koja se razgranala u neprohodne staze života. Kako sam vjerovala toj nevidljivoj maski iza koje se krila praznina puna mržnje. Uranjam u kristalni kalež sjećanja.  Osluškujem tonove Chopinove Trisstese, lutam obroncima imaginacije njegova sna i vidim kako se iza maske prešućenih vrijednosti krije jedno prestrašeno srce. Osjećam li to sažaljenje? upitah samu sebe. Vanitas vanitatum et omnia vanitas šapuće mi svitanje svijesti. Praznina je pokazala svoje pravo lice. U teatru potlačenih osjećaja gledam prazninu kako se, ogrnuta koprenom licemjerstva, udaljava iz mog dušokruga. Još jedan, od Boala naslijeđen, performance je urodio plodom. Oslobodih se taštine i hipokrizije i osjetih lakoću postojanja u punini sretnog trenutka.  

http://umijece-vremena.blogspot.com